Foto: Katastar.hr screenshot
Samobor
Samobor se posebice širio šezdesetih godina. Tamo gdje je nekoć rasla djetelina, kukuruz i voćke, niklo je novo Žumberačko naselje. Tu su sad višekatnice kojih stari Samobor baš i nije imao.
Na tom prostoru 1945. godine, bijahu izgrađeni rovovi za obranu grada, a ubrzo postadoše stratišta i grobišta žrtava koje su likvidirale Titove jugoslavenske komunističke vlasti.
Današnji stanovnici zgrade u Žumberačkoj 12A možda i ne znaju da se pod temeljima njihove zgrade, kao i drugih u tom sklopu, nalaze gomile ljudskih kostiju, odjeće, obuće i predmeta za osobnu uporabu žrtava Titovih partizana.
Svjedoci iz Žumberačke 9, Franjo Kovač i Davor Jaić, sjećaju se što je sve iskopano u njihovoj ulici prigodom izvođenja zemljanih radova za kanalizaciju zgrada na brojevima 10 i 12.
Franjo izjavljuje: “Godine 1961., kada sam kao trinaestogodišnjak pomagao radnicima u kopanju kanala za zgrade br. 10 i 12, imao sam prigodu vidjeti jeziv prizor. Naime, za vrijeme kopanja pijuk je više puta udarao o nešto tvrdo nalik kamenu. Daljnji tijek događaja pokazao je da se ne radi o kamenu već o ljudskim kostima (lubanjama, kostima ruku, nogu, rebrima i zubalima), a sve to u pozamašnom broju. Uz kosti nailazilo se i na predmete za osobnu uporabu, kao što su: dugmad za manšete, kožnate kutije za duhan, nalivpera, prstenje, pa i zlatnike. Bilo je očigledno da je riječ o velikom grobištu. Kopajući dalje nailazili smo na još veći broj kostiju, a iskrsnula je i jedna granata i jedna ručna bomba. O svemu je bila obaviještena “milicija”.
Iz pripovijedanja starijih ljudi saznali smo da je u Perkovčevoj ulici, vjerojatno u Vukovićevoj kući, koja se nalazi uz Komunalac, bio privremeni zatvor, a stratište se nalazilo u vrtu te kuće na mjestu gdje je danas zgrada 12A u Žumberačkoj.”
Mladen Noršić, nešto mlađi od dvojice prethodnih, svjedoči zanimljivo o grobištima u Žumberačkom naselju: “Stanujem u Perkovčevoj ulici. Kao dječak bio sam vrlo živahan, stalno u pokretu i znatiželjan. Pratio sam što se događalo u mojoj okolini. Sjećam se gomile iskopanih kostiju i raznih predmeta dok su se kopali temelji za zgradu u Žumberačkoj 12A. Mi djeca iz ulice igrali smo se tim kostima. Iznosili bi ih na prometni dio ulice i slagali od njih cjelovite kosture. Stariji su nas ispravljali i poučavali kad bismo pogriješili u slaganju. ‘Pazi, gledaj, ova kost ovdje stoji, ovo je natkoljenica, ovo podlaktica i sl.’ Ova naša igra nije mogla proći nezapaženo. Netko je slučaj prijavio vlastima. One su se pobrinule da terensko vozilo otpremi ‘naše igračke’. Sve iskopano, a neizneseno, ubetonirano je pod temelje te zgrade.”
Razmišljamo o svjedočanstvima. Bujao je i rastao naš grad tih godina. Radovali smo se tome, ali nam je to veselje bivalo pomućivano saznanjem da je u svibnju 1945., u našem gradu nestao čitav jedan grad ljudi.
Izvor: Stjepan Herceg, Samobor mali Bleiburg 1945., Samobor, 1996.
Foto: Katastar.hr
Uredništvo/komunistickizlocini.net
