U SIRAČU PARTIZANI U ŠKOLI SPALILI 50 DOMOBRANA I NEKOLICINU CIVILA (Prema dopisu župnika Dragana Delaka)

Školska zgrada u Siraču gdje su partizani spalili 50 domobrana i nekolicinu civila 1943.

Sirač – Badljevina

O ratnim stradanjima po župama pristizala su pojedina izvješća tijekom 1943. godine. To je i uzrok zašto su neki revniji župnici, doduše u manjem broju, slali svoja izvješća i za naredne ratne godine, posebice što se tiče zaposjednuća i oštećenja crkvenih zgrada, dok neki na žalost nisu uopće ništa poslali. No, uza sve nedostatke, ipak ovdje želimo prikazati ono što je sačuvano u arhivu Nadbiskupskoga duhovnog stola, kako bismo dobili određenu sliku događanja na području Zagrebačke nadbiskupije, posebice Siraču i Badljevini 1943. godine. To je bilo burno i bolno razdoblje zbog rata i kršenja ljudskih prava; to su bila prijelomna vremena totalitarnih režima i ideologija u svijetu! No, ti podaci dopunjuju sliku stanja u životu Crkve u ovome slučaju za Sirač i Badljevinu.

Uglavnom ovaj opis je odgovor na okružnicu broj 5126/1943. Svako izvješće urudžbirano je u Urudžbenom zapisniku (Protocollum) Nadbiskupskoga duhovnog stola, pod svojim brojem. Izvješće svjedoči o prilikama u župi, vojnim akcijama, paljenju i uništavanju crkava i župnih dvorova, općina i škola, zaposjednuću crkvenih zgrada, o počinjenim štetama, pljački i ubojstvima vojnika, civila i svećenika.

Donosimo dopis župnika Badljevine, Dragana Delaka, iz Daruvara, od 19. lipnja 1943. (NDS br. 6513/1943.), uz br. 5126/1943., listovi 4-5. U ovome dopisu doznajemo da su partizani u školskoj zgradi u Siraču spalili 50 domobrana i nekolicinu civila. Doznajemo da je tada Sirač spaljen i opljačkan da su mnogi ubijeni u tom napadu partizana. Doznajemo i detalje o napadu na Badljevinu, više o svemu pročitajte u nastavku teksta.

Badljevina: Župnik Badljevine Dragan Delak javlja se iz Daruvara:

 “Pišem ovaj list iz Daruvara gdje sam se sklonio za sad, da iznesem živu glavu. Ja sam se bunkerom vojničkim dovezao 15. VI. ovamo, gdje očekujem, što će se dalje dogoditi. Napadaj partizana uslijedio je za noći 12. VI. na 13. VI. u 12 sati, a potrajao je do u jutro na Duhove, preko 6 sati. Badljevina je bila obsjednuta od velikog čopora partizana, kojoj je za obranu bilo tek 22 domobranca. Navalu je vodila brigadirica Milica Kufrin?. Osim (na) općinsku zgradu, nišanili su partizani na poštu, ali će biti glavni na(s)rtaj na župski dvor kojega su partizani obkolili sa sviju strana. Momčad domobranska bila je u to doba noći u bunkerima pred župskim dvorom i iza župskog dvora u vrtu. Sakriven u grmu ograde, dao je znak za napad sa strojnicom na domobranca, koji je straž(ar)io. Ranjena su 4 domobranca. Kad se nijesu mogli domobranci braniti radi velike rulje partizana – provalili su (u) župski dvor i iz nje(ga) kroz prozore pucali. Bit će da su dosta partizana postr(ij)eljali, jer pričaju župljani naseljeni u ulicama, kojima su, prema jutru, bježal iz Badljevine, da su puna kola vozili mrtvaca. Jer je bio bieli dan, šesta (ura) prošla, to se neki partizani, među njima i brigadirica) Milica, niesu mogli odtrčati neopaženi iz zaklona stoljetnih hrastova i bili su na nišan domobranaca, te se dogodilo, da je brigadir(ica) Milica ostala mrtva za jednim hrastom, dok je iza drugoga ležala Iješina druge žene i muža. Osim brigadirice, koja je bila dobro obučena, a i jako ugojena, ona dva druga — odavati su biedni, izmoždeni izgled, parnjavo odielo, a ona ženska imala je povrh ženskog odiela i vojničke hlače i bluzu. Župski dvor, prvi kat s licem na ulicu, sav je izrešetan metcima. Stakla su na prozorima gornjeg kata sva gotovo razbijena, a u sobama po zidovima velike i male rupe, više od 17 rupa. Stakla su na i ostalim prozorima polupana. Ja sam se čudom sa svojom služinčadi očuvao u mojoj spavaćoj sobi, kud su se sklonuli. Da su tražili i mene na žalost, dočuo sam od nekih žena iz periferije sela, kud su zalazili, i gdje su iz svojih spisa čitali i mene i naglasili, da me živa ili mrtva moraju uhvatiti, jer da sam ustaša, koja činjenica ne odgovara istini, i da sam samja, tobože, domobrance od Poglavnika namolio za Badljevinu.

 Iste je noći bio napad na Sirač, samo s razlikom tom, da se je Badljevina odhrvala napadu partizana uz maleni (broj) domobrana, dok je naprotiv Sirač uz 150 domobrana nastradao. Vele, da je bio uzrok tomu, što je ponestalo streljiva. Bilo kako mu drago, po viestima, 2 su časnika ili 3 ubijena, 2 su se biegom spasila u Badljevinu, a za 2 se ne zna. Partizani su spalili u Siraču općinu (i) liepu pučku školu, u čijem plamenu dosad zaglavilo je preko 50 domobranaca, što bolesnog naroda, što branitelja. Još sveudilj se iskapaju ruševine, izpod kojih vade Iješine domobrana. Sažgana je postaja željeznička, porušeno nešto drugih zgrada, a na kapeli razbijeni su prozori i glavna vrata polita tekućinom u svrhu da ih upale. M(j)jeh je probušen na orguljama. Osim vojnika, ubijeno je nešto župljana, a gosp. Dapčeviću srušena (je) kliet i sve vino uništeno. Mjesni učitelj jedva se je spasio, ali mu (je) nestalo pokućstvo i ostale stvari koje je sakrio kod svog komšije Demetra, koji se jedva živ spasio, dok mu je sve drugo pokućstvo i živežne namirnice, što uništeno, što odneseno. Partizani su iz Sirača odnieli sve što su mogli ponieti, a ostalo uništavali. To je drugi već vandalizam partizanski u Siraču. Ali oni hoće, da još dodju, koga nisu sad mogli usrećiti kao narodna vojska, tomu obećaju dovidjenja.

Za Badljevinu ostavili su poruke da će u njoj spaliti općinu, poštu, župsku zgradu i crkvu; osim ustaša domaćih, da će prvoga rezati na komade župnikovog ekonoma Miju Jurkovića, ustašu, a župnika živog ili mrtvog ili po noći ili po danu uhvatiti. To je uzrok da sam utekao u Daruvar, a drugi je, što je vojska iz Badljevine i Siraća povučena, i sad čekaju Sirač i Badljevina krvožednu osvetu partizana, što je poginula Milica brigadirica. Ja sam posve strven. A kako sam i star, to na mene sve to više djeluje ovo paklensko djelovanje. Dok ne dodju, i to (za) stalno, domobranci u Badljevinu ne mogu se vratiti. Zamolio sam salezijanca vlč. g. dr. Tomu Kelenca, da podje u Badljevinu, pa da obavlja mjesto mene duh. poslove. Jedno bih želio, a to je, da čim svrši rat, da me se umirovi, jer će ove sve nezgode sve jače djelovati na moje živčevlje. A kako se već približava moja 40. godišnjica svećeničkog djelovanja, a uz to sam prilično oslabio, to će mi biti jedini odmor nakon svih dogadjaja. Molit ću, da se i preuzvišeni obaviesti o ovom dogadjaju”.

Životni put župnika Drage Delaka bit će i dalje mukotrpan, a ići će preko Davora u Okićku Sv. Mariju, gdjeje umro 8. prosinca 1946.

Izvor: Stjepan Kožul, Stradanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji, Zagreb, 2004.

Uredništvo/komunistickizlocini.net