PARTIZANI SU IH UBILI, KOMUNISTIČKI REŽIM PREŠUTIO (500 žrtava nakon 81 godine dobilo grob)

Žrtve partizana u lijesovima

Osamdeset i jednu godinu nakon završetka Drugoga svjetskog rata, 500 žrtava poratnih partizanskih likvidacija dobilo je dostojan pokop u Maclju. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u četiri masovne grobnice u Sloveniji: Trebču, Podstenicama odnosno Rugarskim klancima, Košnici pri Celju i Cerklju ob Krki.

U Trebču je pronađeno 10 žrtava, u Podstenicama/Rugarskim klancima 22, u Košnici pri Celju čak 307, a u Cerklju ob Krki 161 žrtva. Ukupno 500 ljudi.

Prema antropološkoj obradi, uglavnom je riječ o mlađim muškarcima, među kojima je bilo i maloljetnika. Na kostima su pronađeni tragovi nasilne smrti: višestruki prijelomi, ozljede nastale udarcima tupim predmetima te prostrijelne i druge strijelne ozljede.

Doniraj za rad web stranice Komunistički zločini, donacija za Udrugu za istraživanje komunističkih zločina.

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj za “Udruga za istraživanje komunističkih zločina” Hvala

€10.00

Njihova sudbina povezana je s događajima koji su uslijedili nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske i završetka rata u svibnju 1945. godine. Za tisuće zarobljenih hrvatskih vojnika i civila završetak rata nije značio povratak kući. Pod vlašću Titove partizanske vojske uslijedila su masovna zarobljavanja, odvođenja i likvidacije, a Slovenija, Hrvatska, BiH i Vojvodina postale su veliko područje poratnih stratišta.

Ljudi su ubijani u šumama, rovovima, jamama i rudarskim oknima. Mnogi su bačeni u masovne grobnice bez ikakva obilježja. O njihovoj sudbini u komunističkoj Jugoslaviji desetljećima se nije smjelo otvoreno govoriti.

Jedno od mjesta koje danas svjedoči o tim zločinima jest upravo Macelj.

Na komemoraciji 22. kolovoza 2026. pred Spomen-crkvom Muke Isusove posljednji je ispraćaj održan za 500 žrtava čiji je put iz Slovenije nakon više od osam desetljeća napokon završen u Hrvatskoj. Predvodio ga je vojni ordinarij mons. Jure Bogdan, a komemoraciji su nazočili potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ministar Gordan Grlić Radman, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Ivan Penava te brojni drugi uzvanici.

Na mjestu komemoracije postavljen je 81 lijes, po jedan za svaku godinu koja je prošla od njihova stradanja.

Medved je podsjetio da je Hrvatska u svibnju ove godine prvi put institucionalno preuzela posmrtne ostatke ovih žrtava od Republike Slovenije. Zahvalio je slovenskim vlastima na suradnji i poručio:

„Vraćamo ih hrvatskoj zemlji. Domovina ih prima u svoje krilo.“

Ovim pokopom Macelj je postao najveće mjesto počinka žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj. U njemu sada počiva ukupno 1.747 žrtava, budući da su ondje prije ovog pokopa već bila pokopana 1.247 stradalih.

Iza brojke 1.747 nisu samo statistike. Iza svake žrtve ostala je obitelj koja je desetljećima čekala odgovor na pitanje gdje je nestao njihov otac, muž, brat ili sin.

Pokop 500 žrtava iz slovenskih grobnica zato nije samo završetak jednog dugog čekanja. On je i podsjetnik na zločine Titovog komunističkog režima koji su desetljećima bili prešućivani a danas smo još uvijek suočeni s velikom cenzurom medija po tome pitanju, te javnom zagovaranju lijevih političara i organizacija „da nisu dovoljno pobili, da su trebali sve pobiti“, ili da su „traljavo uradili posao“. Takve izjave na žalost prolaze bez pokretanja kaznenog postupka jer pozivaju na mržnju, ubijanje ljudi itd.

Pet stotina ljudi ubijenih u poraću sada ima svoj grob. Njihove su kosti pronađene u četiri slovenske masovne grobnice, vraćene u Hrvatsku i pokopane u Maclju. Ono što je režim pokušao zatrpati i zaboraviti danas je ponovno dio hrvatskog povijesnog sjećanja.

Posebno pitanje koje nakon ovog pokopa ostaje otvoreno jest identifikacija samih žrtava. Činjenica da zbog stanja i fragmentiranosti posmrtnih ostataka nije bilo moguće utvrditi njihov identitet ne bi smjela biti posljednja riječ. Potrebno je pristupiti sustavnoj DNK analizi, uz pronalaženje mogućih srodnika i izradu baze podataka nestalih osoba iz 1945. godine. Danas se DNK metodama uspješno analiziraju i identificiraju ljudski ostaci stari stotinama, pa i tisućama godina, zbog čega tvrdnju da se identifikacija ovih žrtava ne može provesti treba uzeti s velikim oprezom. Svaka od tih 500 žrtava nije samo broj u statistici, nego čovjek koji mora dobiti svoje ime i prezime. Ako je država pronašla njihove ostatke, njezina bi sljedeća obveza morala biti učiniti sve što je moguće da se utvrdi tko su bili.

Otvara se i pitanje samog mjesta pokopa. Macelj je povijesno mjesto stradanja maceljskih žrtava i tako je zamišljen kao njihovo počivalište. Ako se ondje počnu pokapati žrtve pronađene na različitim lokalitetima Hrvatske i Slovenije, postavlja se pitanje kako će se u budućnosti razlikovati maceljske žrtve od onih koji s Macljem nemaju nikakvu izravnu vezu. Za žrtve pronađene na različitim stratištima bilo bi primjerenije urediti jedno svehrvatsko mjesto pokopa, dostojno svih žrtava komunističkog poraća. Tako bi svaka žrtva mogla biti evidentirana prema mjestu pronalaska i okolnostima stradanja, dok bi zajedničko mjesto počinka postalo središnje nacionalno mjesto sjećanja, a ne prostor u kojem se pod nazivom „maceljske žrtve“ objedinjuju ljudi pronađeni na različitim lokalitetima.

Izvor: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Autor: Dominik Kleiner/komunistickizlocini.net