ZLOČIN U VRSIMA: INVALID KRŠEVAN BERAM I DVOJICA PROSJAKA BAČENI U JAMU  (donosimo imena partizanskih ubojica nad jamom Golubinkom)

Jama Golubinka (Vrsi)

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća u zadarskom kraju odigravala se prava drama, istinska krvava tragedija. Komunistička ideologija koja je prešla put od Moskve do svih dijelova Europe, našla je svoje sljedbenike i u ovim našim hrvatskim krajevima. Sljedbenici diktatora Staljina i njegovih podređenih morali su prinositi žrtve nevinih na oltar komunizma, a vidjeti ćemo iz sljedećeg svjedočenja da se u odabiru žrtava nije biralo. Pošteđeni nisu bili seljaci, pa čak niti ubogi prosjaci, koji se tražeći puki komad kruha ratne 1942. godine, sigurno nisu bavili nikakvom politikom.

Doniraj za rad web stranice Komunistički zločini, donacija za Udrugu za istraživanje komunističkih zločina.

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj za “Udruga za istraživanje komunističkih zločina” Hvala

€10.00

Pripadnici tzv. zadarskog partizanskog odreda su bili komunisti iz Ražanca, Vrsi, Poljica i drugih sela na tom području, koji su počinili brojne  zločine nad civilima, zarobljenicima, siromasima i bogaljima. Postoji veliki broj počinjenih zločina, a nijemi svjedoci tamošnjih zločina su jame Golubinka (Vrsi) i Smiljevka (Ninski Stanovi-Žerava).

Jedna od žrtava partizanskog zločina je bio Krševan Beram, sin Ivana i Soke Radović, rođen 24.11.1913. u mjestu Poljica, nedaleko Zadra. Berama su partizani oteli 16.10.1943. g., pošto se iz straha za vlastiti život i za svoju obitelj prijavio njihovoj, kako su je nazivali, općoj mobilizaciji svih sposobnih muška­raca. Znao je da partizanima neće biti od koristi jer je hodao pomoću štapa za hodanje. Unatoč svojoj tjelesnoj nesposobnosti ubijen je, a dan 20.10.1943. navodi se kao vrijeme smrti. Tragajući za podatcima o partizanskim zločinima Ante Matijević je došao do Nikole Berama, Krševanovog brata, te ga ispitao i zabilježio iskaz. Iako je prošlo više od 60 godina istina još živi u mnogim sjećanjima. Ono što nedostaje samo je politička volja da se zločini koji ne zastarijevaju procesuiraju, a partizanski zločinci identificiraju jer neki su od njih još uvijek na životu.

Iskaz Nikole Berama, brata ubijenog Krševana Berama

“1943. godine, nakon kapitulacije Italije bila je opća mobilizacija svih sposobnih muškaraca. Za našu sredinu zborno mjesto bilo je Matakov brig, općina Ražanac. Krševan Beram se otišao prijaviti, ali u međuvremenu je uhićen od strane partizana i stavljen na stranu. Bilo je tu dosta osoba iz Poljica, ali nitko se za njega nije zauzeo. Poslije duže prozivke određeni su terenci da mog brata odvedu u unaprijed određena mjesta za mučenje, koja su postojala u Ninu i u Vrsima. Idući putem prošli su kroz zaseok Marušiće, Ljubač, gdje je Krševan naišao na svoju rodbinu. Krševan je imao otvorenu ranu na nozi, imao je štap za hodanje, koji je ostavio kod te rodbine, rekavši da mu neće biti potreban. Vjerojatno je slutio svoju sudbinu.

Na dva mjesta odveli su ga u Vrsi Mirko Petešić, sin Ivana, i još neki terenci, potom u Nin (ne znam kod koga), a potom ga vraćaju u Vrsi, u zatvor kod Tadije Milića. U njegovoj konobi je bio zatvor. Rodbina je tražila Krševana, pa smo saznali od nekih terenaca da se nalazi u kući Tadije Milića. Nevjesta Anka i naša sestra Zorka nosile su mu hranu u taj zatvor, u kojemu je bio nekoliko dana. Jedne noći partizani su ga odveli prema Golubinki.

Ja, Nikola Beram, ispričati ću što mi je rekao Mirka Petešić i Boško Kojić (obojica su živi). Iz kuće Tadije Milića, zatvora, Krševana su odveli banditi Gojko Predovan, Joso Kojić (Skutinov), Nikola Predovan (Zrno), Petar Jurlina Gajin, Nikola Jurlina (Nikolica) Ivanov. Odveli su ga prema jami Golubinki i bacili ga u tu jamu, a to mi je kod našeg bunara ispričao Mirka Petešić, a potvrdio Boško Kojić (ispred njegove kuće). Njihovu priču potvrđuje nađeni remen od hlača koji je pronađen pored jame, zločinci su ga zaboravili uzeti.

Po pričama ondašnjih partizana terenaca, neki su govorili da su Krševana živog bacili u jamu Golubinku, a neki da su ga mučili i ubili kamenjem. U svakom slučaju odjeću i neke predmete su odnijeli. Za smrt mojega brata nisu krive samo gore navedene osobe već mnogo njih, koji su sigurno mogli pomoći, a nisu htjeli, nego naprotiv poticali zločin razjarene bande. To su bili još i članovi partizanskog odbora iz Poljica, oni što su za taj odbor špijunirali i ulizivali se, i to: Mate Kojić, Kuzman Kojić, Vlado Jurlina i Slavka Vučković te mnogi drugi proleteri.

Evo, uz to mogu napomenuti, da se ne zaboravi zločin što su činili “osloboditelji”, pričala mi je moja majka sljedeće. Prosjaci su u ono vrijeme prosili hranu kako bi preživjeli, kako po našem selu tako i po drugim mjestima. To je bilo 1942. godine. Dvoje siromaha je došlo između Grba i Vrsiju, gdje su ih uhvatili neki grbljanski terenci, koji su ih predali odboru u Vrsima. Uz put su ih tješili da tamo ima dosta hrane, da ne trebaju tražiti po kućama. Za kratko vrijeme ti siromasi su pod okriljem noći bačeni u Golubinku. Zločin je izvršio Gojko Predovan, a prosjaci su bili iz Podgorja, podvelebitskih sela. To je mojoj majci ispričala Jeka Jurlina, žena Krste, aja vama. To je Jeka mogla znati pošto je u njihovoj kući osnovan partizanski NOO, a navraćali su i odbornici iz ninske općine.”

(Svjedočenje Nikole Berama Ivanova, u Poljicima, 30. rujna 2008. zabilježio Ante Matijević)

Izvor:

Bruno Zorić, Tragovi krvavih zločina: Sjećanja i svjedočenja o partizansko‑komunističkim zločinima, II. prošireno izdanje, Zadar: Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zadar, 2011.

Uredništvo/komunistickizlocini.net