Mostarski Gradac
Ubojstvo svećenika u župi Mostarski Gradac zvijerski su izvršili Titovi partizani 8. veljače 1945. godine.
Kako mi je ostalo u sjećanju, Mate Grubišić zvani Cik – otac fra Zvonka Grubišića dotrčao je kući sav u suzama sluteći da je fra Zvonko ubijen. Fra Milivoj Nuić je rekao Ciku da je saznao za ubojstvo šestorice svećenika u Gornjem Gracu. Cik je tu tragičnu vijest prenio ukućanima. Nastao je bolan plač jer je fra Zvonko bio kapelan u Gornjogradskoj župi. Prema kazivanju Ivana Zelenike partizani su okupili šestoricu svećenika, dvojicu vojnika i dva civila. S njih su poskidali odjeću, postrojili ih na jedno mjesto i potoni strijeljali. Ni to im nije bilo dovoljno, pa su mrtva tijela probadali puščanim noževima. Bog je htio da ni ovaj zločin ne ostane bez svjedoka. Zelenika mi je kazao da se spasio jedan mladić iz Pologa koji je bio sav obliven krvlju. Nije mi znao reći njegovo ime. Ovaj razgovor je obavljen u Munchenu 1974. Poslije sam saznao da su preživjela dvojica – Štipan Kovač i Petar Vrljić, koji su se potpuno krvavi oslobodili mrtvih tijela i uspjeli se spasiti. Jedan za drugoga nije znao.
Imena ubijenih franjevaca u Mostarskomu Gracu:
1. Fra Zvonko /Pero/ Grubišić – rođen 1915. u Posuškom Gracu,
2. Fra Rudo Jurić – rođen 1925. u selu Radešine, Konjic,
3. Fra Krešimir Panđžić – rođen 1892. u Drinovcima,
4. Fra Komelije Sušac – rođen 1925. u selu Ćemo,
5. Fra Leopold Augustin Zubac – rođen 1890. u mostarskom Čitluku,
6. Fra Roland /Mate/ Zlopaša- rođen 1912. u Posušju
Mještani su ih pokopali u Mostarskom Gracu.
Petar Vrljić Kraljušić, koji je bio određen za strijeljanje zajedno sa svećenicima, danas živi u Mostaru, a o tom kobnom događaju mi je nerado posvjedočio: “Uvatili su me u blizini Gornjeg Pologa zajedno s još trojicom mladića i odveli nas u komandu u Polog, gdje su nam priključili Slavka Markića. Vodeći nas odatle prema Gornjem Gracu, na izvoru Grguša su odmah ubili Matu Kovača Marinčića. Moj rođak Drago Vrljić je bio sa mnom svezan rukom za ruku. Kada su nas doveli u Gradac, u jednu štalu u kojoj je bio zatvor, priključili su nam još pet fratara i nekoliko vojnika. Kada se smrklo odveli su nas u grabovu šumu i tu nas počeli ubijati. Zapucale su mašinke, a moj rođak Drago je pao i mene za sobom povuka na zemlju. Drago je bio mrtav. Jedan je fratar dugo i teško ječao. Nije mu bilo pomoći.
Dosta dugo sam tako primiren ležao, a kada sam primijetio da više nikog nema u blizini sjetio sam se rođakove čakije koju je uvijek imao u džepu. Izvadio sam čakiju i prerezao telefonsku žicu s kojom smo bili vezani. Bio sam obliven krvlju koja je tekla iz mučenika. Moj rođak Drago bio je maloljetan, imao je tek šesnaest godina. Njegova smrt me teško pogodila, ali ja sam se morao dalje spašavati. Nisam nikome kazivao što se sa mnom dogodilo kao i s drugim mučenicima, iako su mnogi znali da su me odveli partizani. Spasio sam se.”
Izvori: Slavko Grubišić, Nad ponorom pakla: Svjedočanstvo o komunističkim zločinima, Zagreb, 2000.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
