U KOJOJ JE GUDURI PAPUKA ZAVRŠIO ŽIVOT MOGA OCA (Paulina Cukor o ubojstvu Ljudevita Štimca)

U ratnim vihorima Drugog svjetskog rata, mnoge hrvatske obitelji zauvijek su ostale bez svojih najmilijih. Među njima je bila i obitelj Štimac iz Slatine. Njihovu je tragediju ispričala najmlađa kći Paulina Cukor, rođena Štimac, rođena 1931. godine, koja je neposredno svjedočila događanjima 1944. i pogibiji svoga oca Ljudevita. Ovo svjedočanstvo sažima bol jedne obitelji, ali i sudbinu mnogih Hrvata stradalih od partizanske represije.

Obiteljska povijest: Ljudevit Štimac i život u Slatini

PAULINA CUKOR, rođ. Štimac
Slatina, rođ. 1931.

Kao najmlađa kćerka i izravna sudionica događanja u našoj obitelji 1944. godine, kada mi je otac ubijen u Slatinskom Drenovcu, želim dati sljedeće saznanje po sjećanju iz tog vremena.

“Moj otac Ljudevit Štimac, rođen u Slatini 1891. godine, po zanimanju kolar (zanimanje je izučio kod svog oca Jakova), prije ženidbe je radio u Voćinu kao kolar kod Gutmana. Tamo je upoznao majku Amaliju, rođ. Gajbert. Tamo se rodilo troje moje braće: Stjepan, Dragutin i sestra Amalija. Iza toga roditelji su se doselili u Slatinu, gdje sam se ja rodila 1931. godine.

Doniraj za rad web stranice Komunistički zločini, donacija za Udrugu za istraživanje komunističkih zločina.

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj za “Udruga za istraživanje komunističkih zločina” Hvala

€10.00

Otac je kupio staru kuću u tadašnjoj Zagrebačkoj ulici broj 39, pored mosta i tamo sagradio kuću i veliku kolarsku radionicu, zatim kovačko-potkivačku radionicu.

Travanj 1944. – dani straha

Od 1941. do 1944. godine braća su bila mobilizirana, što u domobrane, što u ustašku vojnicu, a sestra Amalija i ja živjeli smo s roditeljima do Uskrsa 1944. godine.

Travnja 1944. godine vodila se par dana (od 4. do 6.) borba za Slatinu, od strane partizana iz brda (Papuka) i vojske u Slatini. Budući da je naša kuća po svom položaju bila na udaru napadača, svi smo bili u dvorišnoj sobi, uglavnom na podu gdje nam se činilo najsigurnije. Partizani su drugi dan poslijepodne (5. travnja) zauzeli taj dio Slatine i preko potoka (koji protječe pored kuće) ušli su u naše dvorište i radnju, no tada još nisu ušli u sobu gdje smo mi bili. Naišao je jedan zrakoplov u niskom letu kao pomoć hrvatskoj vojsci i tada je jedan partizan izašao na dvorište i opalio puškom u zrakoplov koji se vratio i pustio bombu. Bomba je pala na ugao krova kolarske radionice i urušio je, kao i krovište i stakla na cijeloj kući. Osim što je na nas na podu prekrivenih preko glave padalo staklo sa prozora, nitko nije ozbiljno ozlijeđen.

Predvečer su borbe prestale i partizani su zauzeli Slatinu. Ušli su u našu kuću i uzimali su i nosili što su htjeli, kao bratovu harmoniku, hranu, odjeću i obuću, a ja sam kao 13-godišnja djevojčica plakala, jer su uzeli moje albume sa markama i moju veliku lutku. Tata nas je tješio da budemo mirni i da će sve biti dobro. U jednom momentu je izašao u dvorištu mokriti, bio je već mrak i poslije ga više nikada nismo vidjeli.”

Slatinski Drenovac i tragična sudbina Ljudevita Štimca

“Kasnije smo čuli da je i on bio jedan od oko stotinu Slatinčana koje su odveli u Slatinski Drenovac i od kojih se svega par njih vratilo kasnije kući. Jedan od tih sretnika bio je Šimun Horvat, kovač u našoj kući. Nakon par mjeseci je u velikom povjerenju i uz uvjet da nikome ne kaže, Horvat ispričao kako je završio naš dragi tata, jer su i njega, makar je tada živio u Sladojevcima, tada partizani otjerali. Cijelu kolonu u kojoj je bio i naš tata tjerali su u Drenovac. Tata je išao bos do Drenovca, tada je imao 53 godine, a bio je mjesec travanj i vrlo hladno. Putem su ih tukli i maltretirali, a u Drenovcu su ih sve strpali u jedan podrum gladne i izmučene. Kazao je da je moj otac bio u temperaturi i da je buncao. Jedne su ga noći odveli na ‘saslušanje’. Kada se ubrzo vratio rekao je Šimunu da je gotovo, jer kad su ga gurnuli u prostoriju gdje je zasjedao ‘sud’ u bunilu je pozdravio sa tadašnjim službenim pozdravom “Spremni!”. Oni su mu rekli, kad si stari spreman, vodite ga, i odvukli nazad u podrum. Sljedeće su noći partizani više njih odveli. U toj grupi bio je i moj otac i više se nikad nije vratio, a mi ni danas ne znamo u kojoj je guduri Papuka završio život. Možda i među onih preko 500 lubanja i kostiju pronađenih u podrumu pokraj crkve u Drenovcu, čijoj je ekshumaciji prisustvovao i moj muž dr. Ivan Cukor.”

Ovo svjedočanstvo Pauline Cukor duboko je i bolno sjećanje na oca Ljudevita Štimca, ali i opomena budućim generacijama. Uspomena na nevine žrtve komunističkog režima ne smije biti zaboravljena, a istina o sudbini hrvatskih obitelji, poput one u Slatini, mora biti zapisana i prenošena. Očuvanje ovakvih svjedočanstava čin je poštovanja prema mrtvima, ali i obaveza živih.

Izvor: Miroslav Gazda, Krvavi slatinski Uskrs, Ratna zbivanja u Slatini za II. svjetskog rata, Zagreb-Slatina, 2015.

Uredništvo/komunistickizlocini.net