Fotografirao Ivan Ivo Bradvica Spomen obilježje žrtvama komunističkog terora u selu Služanj
Obitelj Bradvica
15. svibnja 1945., na Bleiburškom polju i okolini u zbjegovima se našlo stotine tisuća ljudi. Najviše Hrvata (katolika i muslimana), Crnogoraca, Kozaka, Vojvođanskih Folksdojčera i dr. Pregovarač partizana Milan Basta i šef Ozne Aleksandar Ranković, obojica po komandi Tita naredili su bjesomučno ubijanje, strijeljanje mase ljudi strojnicama-šarcima. Mnogi su odvođeni na ubijanje u skupinama, ne na Bleiburškom polju već po okolnim mjestima Austrije i Slovenije. Moja je obitelj vezana žicom, rukama na leđima i odvedena na strijeljanje u nepoznatom pravcu. U stroju za strijeljanje su bili:
Moj djed Ivan Bradvica
Stričevi:
Mirko Bradvica
Nikola Bradvica
Mate (Maćun) Bradvica
Moj otac Vilim Bradvica
Tetak Grgo (Grga) Soldo
Djed je tada imao 57 godina, i njega bi poštedjeli strijeljanja ali je djed tražio da maloga (tada je moj otac imao 15 god.) puste a da umjesto njega on daje svoj život i da se ne razdvoji od svoje trojice sinova i zeta. Neki rutavi neugledni partizan je moga oca dobro “nabio nogom” i uzviknuo “bježi mali” a ostale su potrpali na kamione i odveli u nepoznate jame na likvidaciju. Nad jamom su ih s velikom grupom Hrvata bezdušno strijeljali, neki su sami pali u jame a mnoge su nogama gurali da u njih padnu. Strijeljanje je trajalo dugo s divljačkim iživljavanjem a na kraju je njihov šef uzviknuo “pobili smo ih, idemo po drugu turu”. Tu su svoj život skončali, moj djed, moja tri strica i mnogobrojna rodbina, prijatelji moje obitelji i Hrvati iz zajedničkoga zbjega. Je li moguće da je i tu netko preživio, Bog uvijek ostavi čovjeka svjedoka, da se nikad ne zaboravi.
Preživio strijeljanje na Bleiburgu
Nakon strijeljanja nad jamama Austrije i Slovenije partizanski zločinci su likvidirali stotine tisuća nenaoružanih ljudi a među njima i moga djeda i tri strica. Nad jamom je strijeljan i moj tetak Grgo (Grga) Soldo. Kad su partizani uzviknuli “gotovi su idemo po drugu turu” Grgo je osjetio da je živ ali pogođen partizanskim rafalom. Teškom se mukom izvukao ispod mnogih mrtvih prijatelja i kroz lokve krvi. Uspio se izvući iz jame i nekako sakriti….. sve ostalo je djelo Boga jedinoga koji je Grgu ostavio za svjedoka. U Sloveniji su Grgu sakrili i njegovali mještani domoljubi i nakon godinu i više oporavio se, te se uspio nakon dugo vremena dokopati naše Hercegovine a tu su ga zaštitili mještani i crkva te je sačuvan njegov život. Tada je bilo puno “domaćih izdajnika” ali u župi Čerin su ljudi domoljubno orijentirani te je Grgo preživio.
Nakon rata je živio u Mostaru u ulici bivšeg naziva Blagoja Parovića br. 10 (na slikama je zgrada stanovanja stradalnika Grge Solde). Nije smio pričati o stradanjima osim ponekad i u kratkim crtama, jer bojao se da ga “opet” ne ubiju. S obadvije strane ulice je radio bašče, velika i mala bašča, danas je tu novi prodajni centar Rondo i zgrada modne kuće. Grgo je umro 1989. godine, i nije dočekao slobodu o kojoj je sanjao do smrti. Grgina obitelj se zbog šikaniranja odselila u Švicarsku 70-ih godina, prošlog stoljeća a Grgo je do smrti živio u Mostaru. Ovo je jedan od mnogih primjera čovjeka i domoljuba koji je preživio pokolj i strijeljanje u Bleiburgu.
U čast neznane junakinje Radojke
Nakon završetka Drugog svj. rata u mojoj obitelji nije bio nijedan punoljetan muškarac, svi su stradali kao žrtve partizanskog zločina. Preživjela je baka Ruža, moj otac Vilim (15) i stric Jozo (12), kao dobrostojeća obitelj postali su meta pljačke nove komunističke vlasti. Obitelj su noću potrpali u kamion i odveli u nepoznatom pravcu a vlast je počela pljačku kuće i imanja.
Ostala obitelj dugo nije znala gdje se nalaze, dok im neko nije rekao da se nalaze u Bileći u toliko staroj i trošnoj kući kroz koju je tekla voda. Lokalno stanovništvo iz Bileće ih je šikaniralo, tuklo i pljuvalo. Izgladnjivali su ih toliko da su mislili da će svi umrijeti od gladi i studeni.
Pogotovo su tukli oca i strica te su im promijenili imena u Filip i Jovo. Moj djed je bio domoljub i dao je iz protesta na “šestojanuarsku” diktaturu kralja Aleksandra, sinovima imena Vilim i Jozo u čast Njemačkog i Austrijskog cara Wilhema i Franca Jozefa. Vilima, Jozu i baku Ružu su zlostavljali stanovnici Bilećkog kraja. Ali Bog je opet vidio njihove muke i poslao im anđela čuvara. Lokalna žena po imenu Radojka im je krišom počela donositi hrane i vode, žrtvujući sebe, da ne umru od gladi.
Dan za danom se “anđeo” Radojka pojavljivala i hranila ih i samo zahvaljujući Radojki su ostali živi i nakon dugo vremena se vratili u opljačkanu i devastiranu kuću. A tada nastaje opet paklena robija za moga oca u Ćelovini u Mostaru i Kuli u Sarajevu. U zahvalu nepoznatoj ženi spasiteljici Radojki kada se rodila moja sestra 1952. godine, baka i otac su joj u zahvalu Bogu dali ime Radojka.
Ekskluzivno za povijesno obrazovni portal Komunistički zločini, autor: Ivan Ivo Bradvica iz Mostara.
Fotografije: Ivan Ivo Bradvica
Uredništvo/komunistickizlocini.net
