Partizani vode zarobljenika na strijeljanje 1945. Lokacija nepoznata.
Zastrašujuće svjedočanstvo
Svjedočanstvo: MARIJAN (MARKA) CVITANOVIĆ, rođen 21.5.1924.g. u Budušićima, Novi Travnik.
“Bio sam uvršten na službu u tzv. Kuprešku bojnu u Travniku. Bojnik je bio Ivan Dujmović, a satnik Ivan Bajkić. Branili smo Travnik kada su ga napadali partizani. U listopadu 1944.g. krhotina granate ranila me u desnu nogu. Iz Travnika sam se povukao u Zenicu i dospio u željezničku bojnu. Bojnik je bio Drago Zličarić, a satnik Vilim Elegović. Borili smo se oko Zenice pa zatim Busovače i onda smo oslobodili Travnik. To je već bio otprilike početak 1945.g. Vodile su se velike borbe. Prigodom tih borbi partizani su uhvatili stražara Marka Jozaka, prikovali ga na bukvu i živom zgulili kožu. Sve su to vidjeli civili koji su nam kasnije o tome pričali.
Drugi put smo se povukli iz Travnika u Busovaču, gdje su borbe trajale desetak dana. Mi zbog tih borbi nismo mogli ni hranu dobivati. U ovim borbama zarobili smo oko 70 partizana i pošto smo od njih oduzeli oružje, pustili smo ih da idu kud žele. Odatle smo otišli u Zenicu i s vojskom koja je dolazila iz Sarajeva pošli prema Slavonskom Brodu. Ali nismo mogli mirno ići jer su nas usputno napadali partizani s kojima smo morali voditi borbe. Skupina u kojoj sam se nalazio povlačila se prema Okučanima, ali nismo išli pravolinijski prema Zagrebu. Bili smo u Kapeli pa u Čazmi, zatim smo premješteni u Karlovac. Odatle smo stigli u Mariju Bistricu, Rogatec, Celje, Slovenjgradec, Dravograd, te preko mosta na Dravi na Bleiburško polje.
Na poljani kod Bleiburga vodili su se pregovori između Engleza, partizana i hrvatske vojske. Netko je javio da je poginuo general Sudar. Tu je bilo veoma mnogo hrvatske vojske a bilo je mnogo i civila. Pošto se predala jedna domobranska jedinica, ostali smo bez sredstava međusobne veze. Kad smo se popeli na kosu, vidjeli smo da je tijekom noći bačeno mnogo raketa za osvjetljavanje poljane. Po poljani su pucali i Englezi i partizani. U jednom trenutku zapovjeđeno je da se prekine pucanje jer se vode pregovori, ali Englezi su nas prevarili – kad je hrvatska vojska odložila oružje, počeli su pucati iz topova i drugog oružja i pobili puno naših ljudi. Tu je poginuo i moj brat Pero, rođen 1922.g.
Sve je ovo trajalo čitavu noć. Časnika nije ni bilo među nama, ne znam kamo su otišli, tako da je od zapovjednika koji su ostali s nama najviši čin bio zastavnik. Jedan od njih je rekao: “Vi ostanite tu, a ja idem vidjeti što se događa. Ako se ne vratim, idite kamo koji zna”. Međutim vratio se i predajući svoj pištolj rekao i nama da se predamo, jer rat je završen. Ipak, neka svatko odluči za sebe.
Sišli smo u dolinu i vidjeli mrtve ljude koji su u ovom pucanju ubijeni. Među nas su došli partizani i odmah ubijali svakog tko je imao dužu kosu. Nisu govorili zašto ubijaju one s dužom kosom. Međutim, neki od partizana govorili su: “Vidi ovog, on je ubio mog oca” i odmah bi ga ubili. Bilo nam je jasno da se uopće nije radilo ni o kakvom prepoznavanju i ni o kakvom prethodno izvršenom zločinu i svaki je od nas strepio da netko neće i nas “prepoznati”. Ne znam koliko je ljudi tu ubijeno.
Kad smo kao zarobljenici prolazili kroz selo, neki od stražara koji su stajali sa strane pitali su našu pratnju: Koliko ćeš mi ih dati da ih ubijem, pa kad bi pratitelj pokazao rukom ‘odavde’, stražar sa strane odvajao je taj dio, odveo na livadu i pobio. Nama su branili da to gledamo, ali smo odmah čuli višekratno pucanje koje se moglo odnositi samo na ubijanje odvojenih ljudi.
U logoru u Dravogradu partizani su sa svakoga od nas skidali bolju odjeću i obuću, koju je dotad tko uspio sačuvati i davali nam svoju staru i poderanu, a nekima nisu ništa ni davali. Tako sam i ja ostao bos i tako sam išao kroz Hrvatsku. U logoru u Novskoj ljudi su svake noći umirali od gladi, a civili su ih morali ukopavati. Bili smo bez hrane i vode. Isto tako bili smo i gladni i žedni idući u koloni pa smo ulijetali u pojedine kuće tražeći nešto da se okrijepimo, a pratitelji su pucali na nas. U jednom mjestu, nisam zapamtio kojem, jedan me je civil sa strane pozvao da mi da vode, a kad sam mu počeo prilaziti, on je zapucao na me. Ali i bez toga, mi smo za čitavo vrijeme bili u neprekidnoj smrtnoj opasnosti jer je pratnja povremeno odvajala dio kolone i bez milosti ubijala. Jednog su zarobljenika ubili u trenutku kad mu je neka žena davala mlijeko pa je od njega potekla krv izmiješana s mlijekom. Bilo je opasno izdvajati se iz kolone i zaostajati jer su svi takvi na licu mjesta poubijani. Neki od nas bili su toliko iznemogli da su ih jači vodili i pomagali im da idu dalje samo da ne bi ostali.
Kad smo ulazili u Veliku Goricu, dvojica ljudi sa strane kolone udarali su nas sohama po glavi i leđima, dok nas je jedna partizanka udarala “štangom” (željezna šipka). Ali, ni to im nije bilo dosta. Sutra ujutro došli su dvojica partizanskih časnika i naredili nam da legnemo, a oni su jašući na konjima gazili po nama.
Iz Velike Gorice stigli smo u Sisak. I dalje nismo dobivali hranu pa smo bili iznemogli, a Anto Slipac zanijemio je od gladi. S nama su još bili: Stojan Begić, Marko Vrebac, Marko Franjga, Ivica Pavić, Jure Jelušić, Alojz Dujmović, Fabijan Topalović, Pero i Ivo Sapina. U Sisku sam bio svjedokom velike prijevare zbog koje su mnogi platili glavom. Naime, partizanski časnici rekli su da se ustašama i gestapovcima priznaje borba, dobit će suhu hranu i ići kući, dok će domobrani služiti sedam godina. Zbog toga su ljudi razmišljali: ” Tko je lud da služi sedam godina, bolje je da se prijavimo kao ustaše i da idemo kući”. Tako su se mnogi odvojili, iako nisu bili ustaše. Ivica Pavić podigao je obje ruke i rekao: “Bio sam i ustaša i gestapo”. Na to mu je partizanski časnik ustvrdio: “Ti ćeš sigurno prvi kući”. Istovremeno je Ivica i za mene rekao da sam bio ustaša, ali ja sam to porekao: neka služim ne sedam nego sedamnaest ako je pošteno. One koji su se prijavili kao ustaše odmah su otjerali na drugi kraj, iza neke uvale na kojoj se nalazio vrbik. Ja sam vidio Antu Slipca, Stojana Begića, Ivicu Pavića i druge koji su bili okrenuti licem prema meni, dok su mi partizani naoružani automatima bili okrenuti leđima pa me nisu mogli vidjeti. Zarobljenicima je naređeno da kopaju rupe, a partizani su ih iz automata sve pobili i oborili u rupe koje su prethodno iskopali. Iza te skupine išla je druga. U jednom trenutku jedan partizan se okrenuo, vidio me i shvatio da sam vidio sve što se dogodilo pa me je pokušao uhvatiti. Ja sam se uspio sakriti pod neke daske i nisu me pronašli. Ovdje su nam tobože davali hranu, a ona se sastojala u tome da su nam rekli da svaki može naići pored vreća brašna i uzeti u ruku kukuruzno brašno. Nije bilo nikakve mogućnosti da bi se na bilo kakav način priredilo za jelo, a bili smo i previše gladni pa smo brašno jednostavno stavljali u usta. Jedan od partizanskih časnika koji su tu bili rekao je: “Još je svašta ostalo među njima”.
Iz Siska smo premješteni u Kutinu. Od mojih poznanika bili su Marko Vrebac, Tadija Kajić i Marko Babić Bralo. I oni su bili izvedeni, ali su uspjeli pobjeći i stigli su nas u koloni. Marko Babić Bralin imao je dokumente i njemačko odlikovanje. To su mu pronašli u Slavonskom Brodu i bacili ga u Savu. Za Marka Vrebca znam da jedno jutro nije osvanuo u logoru, a nije se vratio kući.
Ovdje sam vidio da je neki partizan ubio svog sina zato što je bio u hrvatskoj vojsci – zato što je bio u “neprijateljskoj vojsci”. Jedan drugi partizan pronašao je medu zarobljenicima svog brata i odveo ga u partizansko zapovjedništvo, ali ne znam što je bilo s njim.
Mislim da je bio lipanj 1945.g. kad sam bio u logoru u Pakracu i od nekog civila dobio dva klipa kukuruza, što je u tom trenutku bio velik i značajan dobitak. Iza toga sam bio u Daruvaru. I iz tog vremena sjećam se da su nas ne samo tukli u koloni, već da su izvodili pojedince i jednostavno ih ubijali. Isto tako ubijali su svakog tko je pao i nije mogao dalje ići.
U Bosanski Brod prešlo nas je veoma malo – ostali su nestali na razne načine. Tu su nas prvi put popisali. Nakon toga su nas prozivali i oni koje su prozvali izdvojili su se na jednu stranu. Tada su im rekli: “Vi ste bili u domobranstvu od 1941.g., niste se uspjeli prebaciti u partizane, ići ćete u OZN-u”. Zatim su ih negdje odveli i nisu se više vratili. Među njima je bio i Božo Palavra iz Gladnika, i još neki. Nas ostale prevezli su u Derventu u otvorenim vagonima. Na stanici je bilo mnogo civila koji su prebacili skretnicu na slijepi kolosijek. Tražili su dopuštenje da nam mogu dati hranu.
Idući pored vagona, podijelili su nam juhu i drugu hranu kao i jabuke. I tek su tada pustili da vlak može poći. Kad smo stigli u Zenicu, ja sam dospio u veliki zatvor, gdje sam proveo 2-3 dana. Kad su nas izveli vani, došli su neki Srbi i Muslimani i izdvajali pojedince ne znam po čemu odnosno kao da ih poznaju, iako ih stvarno nisu poznavali. Odvedeni su i više se nisu vratili.
U Travniku sam bio u “crnoj kući” ( zatvoru ). Tu su nas ispitivali, ali i tukli. Ja sam uvijek davao istovjetnu izjavu. Ostao sam otprilike do sredine kolovoza 1945.g. i onda sam pušten kući.”
Izvori:
Stipo Slipac. Bili su zaboravljeni, Travnik, 1999.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
