Marija Mira Knobl
Po uspostavljanju nove vlasti, Titove komunističke diktature u ex Jugoslaviji, na svim područjima uslijedio je val uhićenja i likvidacija folksdojčera. Neki autori u inozemstvu dokazuju da je u prvim poslijeratnim danima provođena operacija pod šifriranim nazivom “Inteligencija”, koju je planirala i provodila zloglasna OZNA, tadašnja Vojna služba sigurnosti. Danas je u javnosti poznat niz poratnih događaja i postupaka jugoslavenskih komunističkih vlasti, koji se najjednostavnije mogu klasificirati kao zločini.
Rijetki dokumenti su sačuvani a da su vezani za zločine nad folksdojčerima, tako imamo sačuvana autentična pisma jedne devetnaestogodišnje djevojke (po narodnosti Njemica), iz Titovog komunističkog logora Krndija, nastala u tijeku 1945. i 1946. Riječ je o četrdesetak pisama (na relaciji logor Krndija – Đakovo), prvo datirano 21. kolovoza 1945., posljednje datirano 11. travnja 1946. Stjecajem sretnih okolnosti ova su pisma kao svojevrstan dokument sačuvana do naših dana. Djevojka Marija Mira Knobl, koja ih je pisala morala je umrijeti zbog jugoslavenskih komunističkih “viših ciljeva i ideala”. Pisma govore o tragičnoj sudbini obespravljenoga pojedinca; svjedoci su jednoga vremena, prostora i događaja koji su ih obilježili.
Marija Mira Knobl (1926.-1947.). Rođena u Đakovu od oca Stjepana (1901.-1986.) i majke Kate rod. Puhl (1901.-1992.). Ova djevojka bez bilo kakve krivnje pala je kao žrtva neljudskih uvjeta u Titovom jugoslavenskom komunističkom logoru Krndija koji su na nju ostavili fatalne posljedice, oboljela je od tuberkuloze i preminula u Đakovu. Iza sebe je ostavila pisma kao svjedočanstva, ovdje ćemo vam prikazati neke kraće dijelove tih pisama:
Krndija, nedjelja, 9. prosinca 1945.
Draga mama i zlatna mala Olgice!
Evo, danas je nedjelja, a ja se nalazim kod tate i sjećam se svoje mile i
drage majčice i moje zlatne sekice. Draga mama ja znam da nećeš vjerovati
kako sam ovdje smirena i ravnodušna, čovjek se tako pomiri sa sudbinom,
kao da nikada nije bilo bolje (…) Inače, draga mama, nemoj molim Te
voditi nikakve brige za mene, budi hrabra kao što sam i ja, ne vredi se
krenkati, a uostalom meni nije tako strašno, jedino čeznem za Vama i za
slobodom. Draga mama, molim Te nemoj da napraviš kaku glupost, pa da
nam ode naša imovina, jer nama je jedina utjeha, što si Ti kod kuće. Betika
Šnajderi Martinova su pobjegle, alijuče, tj. u subotu, su došli ŠnajderAgicin
i Martinova i njezin tata i Betiki se nadamo da će svaki dan doći. I tako,
kako vidiš, ne vredi bježati. (…)
Puno pozdrava i pusu Tebi draga mamice i Olgice od tate i Mire.
Krndija, četvrtak, 3. siječnja 1946.
Draga naša dobra mamice i zlatna sekice!
(…) Ne znam,
jeste li čuli da je Adam Šmit, onaj što je trebo Beti Pimpi ženiti, neku noć
ubijen u svojoj sobi i njegova djevojka, a ko ih je ubio i zašto, niko ne zna.
(…) Što ima inače nova, je li sele Švabi, naime žene miješanih brakova iz
kuća? Danasje opet došlo iz Broda do 40 Švaba u logor. Neki pričaju da
će doći komisija, da ćemo do 15. kući, ali nema izgleda za to.(…)
Puno vas voli i misli uvjek na Vas tata i seka.
Krndija, četvrtak, 14. veljače 1946.
Draga moja dobra mama i mala sekice!
(…) Kod nas u logoru je jedno vrijeme vladao tifus pjegavac i to u
velikom razmjeru, na dan su umirali po 12-13 osoba, bili smo se svi uplašili,
jer taj tifus dolazi od uši…
(…) Danas smo
opet morali ići u upravu popisati, tata je li oženjen, koliko ima djece, gdje
je uhapšen i kada. A danas je opet bio komesar pa išće sve legitimacije ili
objave ili što got ko ima neka preda. Ne znamo zašto je opet to…
Mnogo Vas voli vaši tata i Seka.
Izvor:
Vladimir Geiger, Nestanak folksdojčera, Zagreb, 1997.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
