INTERVJU PREDSJEDNIKA HAZUDD-a DR. JOSIPA STJEPANDIĆA KAO TEMA TJEDNA U AUSTRIJSKOM MAGAZINU “ZUR ZEIT”

F: Dr. Stjepandiću, udruga “Počasni Bleiburški vod” podnijela je tužbu Ustavnom sudu kako bi se komemoracija za žrtve masakra u Bleiburgu ponovno održala u izvornom obliku. Priopćenje za javnost iz Koruške (vidi: https://www.ktn.gv.at/Service/News?nid=38299) navodi da župan Kaiser odbija ukidanje zabrane “ustaškog derneka” u Bleiburgu. Što će se sljedeće dogoditi s ovom važnom komemoracijom?

A: Prvo se držimo činjenica. Ne postoji zabrana komemoracije na Loibaškom polju, niti unaprijed može postojati takva zabrana. Pravo na slobodno okupljanje sadržano je i u ustavu i u konvencijama o ljudskim pravima. Nadalje, Ženevske konvencije reguliraju brigu o posmrtnim ostacima i nesmetano održavanje grobova. U Austriji se sva ta pravila poštuju – osim kada je riječ o nama Hrvatima. Većina nas hodočasnika na Loibaškom polju smo građani EU; stoga nam se sloboda kretanja ne smije ograničavati.

Doniraj za rad web stranice Komunistički zločini, donacija za Udrugu za istraživanje komunističkih zločina.

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj za “Udruga za istraživanje komunističkih zločina” Hvala

€10.00

Umjesto toga, stvara se prijeteća atmosfera, kojoj je pridonio i župan Kaiser, a koja ima za cilj zastrašiti nas Hrvate da se suzdržimo od komemoracije. To uključuje takozvano stručno izvješće Saveznog ministarstva unutarnjih poslova iz 2021. (koje bi svaki hrvatski osmaš prepoznao kao jeftinu beogradsku propagandu), izmjenu Zakona o simbolima i rezoluciju austrijskog Parlamenta od 9. srpnja 2020., kojom se tadašnji savezni ministar unutarnjih poslova, a kasnije savezni kancelar Nehammer poziva da “ispita sve mogućnosti kako bi se spriječio ovaj skup od 2021. nadalje, uzimajući u obzir odredbe Povelje o temeljnim pravima Europske unije, Europske konvencije o ljudskim pravima i drugih ustavnih odredbi”.

Udruga “Počasni Bleiburški vod”, koja je bez većeg otpora austrijskih vlasti organizirala komemoraciju od 1952. do 2019., potom se povukla i od tada nije prijavila nikakve daljnje skupove – vjerojatno i zato što se obećana podrška hrvatske vlade, u kojoj sada dominiraju potomci komunizma, nije ostvarila. Djed predsjednika Milanovića bio je pripadnik partizanske postrojbe koja je 1945. na Kočevskom Rogu ubila 13.000 Hrvata i Slovenaca, a otac premijera Plenkovića dugi niz godina bio je vodeći propagandist Komunističke partije, posvećen brisanju kolektivnog hrvatskog sjećanja. Počasni Bleiburški vod stoga kupuje vrijeme, što vjerojatno nije loše na duge staze – nijedna druga udruga u Austriji nije pod takvim bezdušnim pritiskom.

Ukoliko bi Počasni Bleiburški vod konačno odustao od komemoracije, nekoliko hrvatskih organizacija, zajedno s našim austrijskim i slovenskim prijateljima – poput KHD-a i KAB-a – organiziralo bi prekograničnu komemoraciju na Loibaškom polju. U proljeće 2022. odvjetnik i zastupnik u austrijskom Parlamentu Christian Ragger obratio se u naše ime Okružnom poglavarstvu Völkermarkta i dobio ohrabrujuće prijedloge o tome kako bi se takva hrvatska komemoracija mogla organizirati.

F: Zašto se sastanak u Bleiburgu ocrnjuje kao “ustaški dernek”? Postoji li možda namjerni pokušaj brisanja sjećanja na masovno ubojstvo jer se u Austriji, konkretno u Koruškoj, počinitelji – odnosno Titovi komunistički partizani – od strane službenih vlasti sve više prikazuju kao borci za slobodu?

A: Svatko tko zna srpski jezik brzo će shvatiti, proučavajući online vijesti i društvene mreže, da su sva hrvatska identitetska obilježja – državni simboli, sveci, poznate osobe, spomen-obilježja itd. – predmet stalnih propagandnih nasrtaja iz Beograda. Glasoviti hrvatski matematičar Josip Pečarić, još jedan sudionik komemoracije u Bleiburgu, kojeg ubrajam među svoje prijatelje, jednom je rekao da Srbi dijele Hrvate na “srpske sluge” i “ustaše” – on sam ne želi biti sluga. Kuha li se ta otrovna kaša u propagandnoj kuhinji srbijanskog ministarstva ili tajnih službi, u konačnici je nebitno. Prividni “inkriminirajući materijal” prevozi se u inozemstvo i distribuira; ova metoda pronalazi raspoložene suučesnike na lijevoj sceni jer se Hrvati (s pravom!) smatraju rušiteljima Jugoslavije, tobožnje komunističke nirvane. Lakomisleni primatelji – možda čak i župan Kaiser – radije vjeruju takvim prozirnim pamfletima i ignoriraju dobro utemeljena izvješća, poput onih iz Eurostata, koja Hrvatsku identificiraju kao zemlju s najnižom stopom kriminala u EU.

U pozadini je prekogeneracijska srpska težnja za hegemonijom, koja Hrvatsku vidi kao sljedeći objekt svoje dominacije – poput ljubomornog susjeda koji ne može prihvatiti da je njegov manji susjed generaciju ispred u mnogim područjima. Kao da je Hrvatska njihova kolonija, iz Beograda nam ne bi samo propisivali kad ćemo se veseliti, a kad plakati, nego i koje ćemo pjesme pjevati te kojih ćemo se mrtvih sjećati, a koje izbrisati iz sjećanja.

Početkom 1960-ih, diktator Tito otkrio je kiparu Ivanu Meštroviću da je nakon Drugog svjetskog rata dao ubiti toliko Hrvata kako bi Srbe zadržao uz sebe. To je jedan od glavnih razloga zašto mi Hrvati obilježavamo svoje mrtve: Ne radi se samo o sjećanju na pokojnike, već o nacionalnoj katastrofi koja je paralizirala hrvatski narod generacijama, kao da su na nas bacili dvije atomske bombe.

Ukratko: Svatko tko nas hodočasnike naziva “ultranacionalistima/fašistima” govori o samom sebi i otkriva svoju nesposobnost u prepoznavanju najjednostavnijih poveznica.

F: Kakvo značenje ima Bleiburški pokolj za Hrvatsku i za kolektivno pamćenje Hrvata?

A: Izraz “Bleiburg” pokazuje koliko je hrvatsko društvo duboko podijeljeno. S jedne strane su neokomunisti, bivše “crveno plemstvo”, kojem pripadaju spomenuti Milanović i Plenković. Oni se dodvoravaju gotovo svim vanjskim akterima: prvo Bruxellesu, zatim Moskvi, možda uskoro opet Beogradu. Izvana se predstavljaju kao moderni i kozmopolitski, ali prakticiraju kult ličnosti i (ograničenu) diktaturu po uzoru na Tita. Svoje protivnike vide u drugoj skupini, nacionalno-konzervativnim Hrvatima iz tradicionalnih katoličkih obitelji, čije su temeljne vrijednosti vjera, obitelj i domovina. Ti su ljudi patili pod komunizmom, podnijeli najveći teret Domovinskog rata 1991.-1995. i ponovili bi to ako bude potrebno. Znaju da je Hrvatska jedva izbjegla još jedan “Bleiburg” 1991. – zahvaljujući smirenom i odlučnom vodstvu utemeljitelja države Tuđmana, i nekoliko prijateljskih država, uključujući Austriju. Međutim, nakon Tuđmanove smrti ova je skupina potisnuta. Uz njih je najveća skupina: potrošači, koje isključivo zanima njihova svakodnevna dobrobit, a povijest ih malo zanima.

Odgovor na vaše pitanje stoga ovisi kojoj se skupini obraćate. Nacionalni konzervativci održavaju sjećanje na Bleiburg – i nastavit će to činiti, pogotovo jer mnogi od njih žive u Njemačkoj, a Bleiburg je blizu tranzitne rute prema Hrvatskoj. Bodlja Bleiburg previše je duboko zabodena u hrvatskoj duši da bi jednostavno nestala. Neokomunisti, uključujući i one u Austriji, odbacuju komemoraciju jer ih podsjeća na zločine njihovih predaka.

F: Suurednik ste i koautor zbornika “Bleiburg – Krvavo proljeće 1945. u južnoj Koruškoj i tragedija Hrvata”. Koliko je važno očuvati sjećanje na žrtve poslijeratnih zločina poput pokolja u Bleiburgu?

A: Prije točno 40 godina, kao najmlađi doktor u povijesti uglednog Tehničkog sveučilišta u Grazu, napravio sam odlučan korak u svom životu. Podrška i naklonost koju sam tamo doživio ostaju mi i danas kao pozitivan protuprimjer godinama diskriminacije i prijetnji u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. U Njemačkoj živim od 1988. i povremeno posjećujem Austriju. Tako sam došao u Bleiburg – u početku iz čiste znatiželje. Kada su počeli prvi napadi na hrvatsku komemoraciju, pokušao sam uvjeriti novinare činjenicama. Dogodilo se suprotno: i ja sam postao meta podlih napada.

To me motiviralo da odgovorim s još više činjenica. Gluhe uši napadača, uključujući i župana Kaisera, dokazuju da se ne radi o grijesima hrvatskih hodočasnika, već o najgoroj mržnji prema nama Hrvatima i pokušaju da nam se uskrate naša ljudska prava. Kao što su naši mrtvi pobijeni jer su bili Hrvati, to se događa i nama danas. Čini se kao da su isti “armirani komunisti” koji su me nekada progonili u Jugoslaviji sada zauzeli ključne pozicije u austrijskim medijima. Moja voljena Austrija u svibnju pokazuje svoje odvratno, titoističko lice.

Hvala Bogu što sam shvatio da većina Korušaka misli drugačije i podržava našu težnju. Stoga je, na inicijativu KHD-a, predloženo objavljivanje zbornika s hrvatskim pogledom na tragediji u Bleiburgu – na čemu sam vrlo zahvalan Andreasu Mölzeru i Franzu Jordanu.

Hrvatskom povijesnom znanošću dominirali su Srbi od 1945.; ono što se nije smjelo dogoditi, nije se moglo dogoditi. Stoga sam pozvao autore iz pet zemalja koji se ne boje nikakvih problema za svoje akademske karijere ako podrobno opišu hrvatsku patnju. Knjiga je namijenjena austrijskim čitateljima s malo znanja o Hrvatskoj. Hrvatsko izdanje je trenutno u tisku, a englesko izdanje je na završnoj lekturi. To je naš odgovor naizgled beskrupuloznim medijskim dionicima i političarima u Austriji koji još uvijek odbijaju priznati da u njihovom neposrednom susjedstvu postoji mala nacija koja želi nesmetano njegovati svoje tradicije i identitet – bez tutora iz Beograda, Beča ili bilo gdje drugdje. Uvjeren sam da bi naši mrtvi bili ponosni na nas, autore i urednike, kada bi mogli pročitati ovu knjigu. Za mene to sigurno neće biti posljednja riječ o ovoj temi. Čak i ako se borba bude morala nastaviti, vodit ćemo je s još više činjenica sve dok ne poluči uspjeh. I ponovno ćemo doživjeti komemoraciju u Bleiburgu, baš kao i 2015. godine.

Izvor: http://www.hazudd.academy

Uredništvo/komunistickizlocini.net