DVOSTRUKI ZLOČIN NAD JAMOM JELENCA: 150 BAČENIH U JAMU, PA OPET 30 NOVIH TIJELA 1947

Jama Jelenca – Vrh nasipnoga stošca, kroz ponor prodire u jamu puno svjetla.

Jama Jelenca jedno je od onih mjesta na slovenskom kršu koje šuti, ali govori glasnije od povijesnih udžbenika ispisanih u doba Titove komunističke diktature. O njoj se desetljećima nije smjelo ništa reći, a još manje istraživati. Pod vlašću Josipa Broza Tita i njegovog represivnog aparata, istina o poslijeratnim likvidacijama bila je sustavno zakopavana. I dok se komunistička propaganda trudila stvoriti sliku „antifašističke borbe“, u stvarnosti su bez suda i presude ubijani civili, žene, muškarci, pa čak i djeca.

Doniraj za rad web stranice Komunistički zločini, donacija za Udrugu za istraživanje komunističkih zločina.

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj za “Udruga za istraživanje komunističkih zločina” Hvala

€10.00

Iz arhivskih zapisa i speleoloških izvješća danas znamo da je jama Jelenca bila mjesto gdje su zatrpavani tragovi zločina, mjesto na kojem se režim obračunavao s onima koji su mu smetali, bez pravde i bez ikakvog suda. Pisati o ovakvim mjestima nije samo čin istraživanja, to je moralna obveza prema onima koji su bačeni u tišinu jama, prema njihovim obiteljima i prema istini koja je desetljećima bila zabranjena. Hrvatska prošlost predugo je bila u rukama onih koji su njome manipulirali. Vrijeme je da svoje povijesne rane počnemo liječiti istinom.

Ilustrirat ćemo zapletenost toga suočenja s titoističkim tabuom još s primjerom jame Jelenca. Iz dokumenata znamo da je jama bila ispražnjena u kolovozu 1947., dok je danas u njoj vjerojatno kakvih tridesetak kostura. “Ispod ulaza je veliki nasipni stožac, na kojemu leže svi predmeti koji su bili bačeni u jamu.

Predmeti koji padaju u jamu ostaju na vrhu nasipnoga stošca, skotrljaju se niz njega, ili ostanu na njemu ležati, a potom polako klize, zajedno sa šljunkom, prema dolje. Danas u jamu bacaju smeće, iako ga je u usporedbi s drugim jamama iznimno malo. Nalazimo ih tek tu i tamo na sipu. U jamu je u zadnjih, možda desetak godina, bačeno kakvih šest krava i najmanje jedan konj. Kosturi tih životinja leže na stošcu ili pod njim u vrhu šljunka i nisu s njime pomiješani.

Na vrhu nasipnoga stošca, po njegovim stranama i posvuda uokolo, leže ljudske kosti, napose ili u skupinama. U vrijeme obilaska jame, bez posebnog traženja ili kopanja nabrojano je 12. donjih čeljusti, što ukazuje na najmanji mogući broj kostura u jami. Ako uzmemo u obzir veličinu pregledane površine i potankost pregleda, u jami je vjerojatno najmanje 30 kostura.

Ljudske su kosti ponegdje pomiješane sa šljunkom, dok drugdje kosti jedne osobe leže zajedno, ali su prekrivene šljunkom i kamenjem. Debljina pokrova nije velika, tek kakvih 30–40 cm. Pri kopanju se u slojevima vrsnog šljunka i stošca, kao i sloju s kostima, naišlo na neeksplodirane ručne bombe.

Ako usporedimo ljudske i životinjske kosti, vidimo da su životinjske kosti manje izmiješane i da leže na površini, dok su ljudske više izmiješane i bolje prekrivene kamenjem. To upućuje na veću starost ljudskih kostura. Zasip preko kostiju je, dapače, i posve prirodan, iako ne možemo isključiti mogućnost da su možda namjerno, zbog prikrivanja, nakopali kod ulaza kamenje i pobacali ga u jamu. No, to se na velikom nasipnom stošcu raspršilo i tvori tek tanak sloj.

Inspektor civilne policije Umberta De Giorgi je u svojem Izvješću zapisao (ispis smo dobili od speleologa iz Italije), da su u danima nakon 31. srpnja te u prvim danima kolovoza 1947. god., iz jame izvadili ukupno 156 trupla. Trupla su bila talijanskih, njemačkih i tri savezničkih vojnika te civili: muškarci, nešto žena, pa čak i jedno dijete.

To otvara pitanje kada su ti ljudi u jamu bačeni obzirom da je jama već bila ispražnjena. Toliki broj Di Giorgi ne bi bio mogao pregledati. U zapisu jednako tako ne spominje da su posao dovršili tek napola; da su ga prekinuli, ili da im se zbog Pariškoga sporazuma žurilo. Stoga možemo zaključiti da su tada iz jame odstranili sva trupla, odnosno, sve ljudske ostatke. To znači da su ovi ljudi bili u jamu bačeni još kasnije, nakon rata, na temelju Pariškoga mirovnoga sporazuma 10. 2. 1947. taj dio Krasa pripao je Jugoslaviji, što je bilo provedeno 15. 9. 1947., dakle mjesec i pol nakon ekshumacije.

Jama Jelenca simbol je jedne od zločinačke epizode povijesti, sustavne i planske represije komunističkog režima koji je, pod vodstvom Tita i njegovih partizana, iza sebe ostavio tisuće grobišta i neistraženih jama. Svaki kostur pronađen u Jelenci, bilo da je riječ o vojniku, civilu, muškarcu, ženi ili djetetu, svjedoči o tome da komunistička revolucija nije bila borba za slobodu, nego borba za vlast, u kojoj je neistomišljenik postajao neprijatelj, a neprijatelj smrtni slučaj.

Otkrića u jami Jelenca još jednom ruše mit o „humanom i pravednom“ partizanskom pokretu. Kako se pokazuje, isti taj pokret nije imao nikakvih skrupula prema onima koje je smatrao prijetnjom, a njegovi zločini decenijama su prikrivani, opravdavani i gurani pod tepih.

Objavljivanjem ovakvih članaka, vraćamo glas onima koji su morali šutjeti. Poklanjamo dostojanstvo onima koji ga nisu dobili. I podsjećamo suvremenu Hrvatsku da sloboda i samostalnost nisu pale s neba, one su izborene unatoč režimima koji su ubijali, zatvarali i u jamama skrili tragove vlastitog nasilja. Samo narod koji se hrabro suoči s istinom svoje prošlosti može slobodno koračati u budućnost.

Izvor: Jože Dežman, Prikrita grobišta, Izvješće komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta 2005.-2008., Sarajevo, 2010.

Uredništvo/komunistickizlocini.net