ŽIVOTNA ISPOVIJEST LJUBICE DOŠEN (Opisi batinanja, hodanja po krvi i snijega u samici)

Otkrivanje spomenika u Požegi, Ljubica Došen i Dragutin Štirmer

Svjedočanstvo hrvatske učiteljice koju nisu mogli slomiti

Postoje ljudi čija je šutnja krik, a krik svjedočanstvo. Ljubica Došen nije ostavila iza sebe vojsku ni oružje, ali jest trag otpora jači od svakog oružja, riječi progonjene žene koja je ljubila svoj narod i svoj Bogom dani identitet. U ovom tekstu donosimo njezinu osobnu ispovijest, u cijelosti, kako bi se njezin glas, suzbijan i šiban tamnicama, napokon čuo u slobodi.

Ja nosim Hrvatsku u srcu

“Rođena sam 8. travnja 1926. u Brušanima–Lika, od oca Vicka i majke Kate rođ. Sudar. Završila sam učiteljsku školu, nisam udana, živim sama. Zvanje koje sam izabrala nisam ostvarila jer sam sudskom presudom izgubila pravo na prosvjetni rad.

Doniraj za rad web stranice Komunistički zločini, donacija za Udrugu za istraživanje komunističkih zločina.

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj za “Udruga za istraživanje komunističkih zločina” Hvala

€10.00

Uhićena sam 18. studenog 1945. godine. Otprilike mjesec dana bila sam u istražnom zatvoru u Gospiću, zatim sam prebačena u Vojni sud u Ogulinu, gdje sam i suđena. Iz Ogulina sam s ostalim osuđenicima prebačena u Zagreb, u zloglasnu Petrinjsku, gdje smo čekali zagrebačke osuđenike, te smo teretnim vlakom transportirani do Okučana. Kolone nemoćnih, ispaćenih, gladnih robijaša krenule su pješice po snijegu prema Staroj Gradiški, posrtali smo od umora do kaznionice. Ulazak u kaznionicu za mene je bio stravičan, mislila sam u sebi da nikada više neću izaći iz sivih, pljesnivih zidina, te da nikada neću vidjeti svoje roditelje. Nakon dva mjeseca sve žene premještene su u Požegu. Teško sam se razboljela na pluća i zglobove. Nitko nije vjerovao da ću preživjeti.”

Ljubica Došen bila je simbol učiteljice koja nije samo obrazovala nego i odgajala primjerom. Progonjena, slomljena zdravlja, ali neslomljenog duha, ona nije izdala ni sebe ni Hrvatsku.

Školovanje u Gospiću

“U Gospiću sam 1941. godine krenula u učiteljsku školu. Odgajana sam u katoličkom i hrvatskom ozračju. Moji roditelji bili su dosta stari kad sam se ja rodila i prema meni iskazuju puno nježnosti i postajem prilično razmaženo dijete. Budući da sam dugo proboravila izvan roditeljske kuće, što u školi, što u zatvoru, mislim da je moju životnu formaciju potakla križarska organizacija i temeljit odgoj učiteljske škole. Učiteljska škola uvijek je ideološki usmjeravala. U mom slučaju hrvatski i katolički, jer učitelj nije mogao biti drugačije odgajan. To nas je poslije skupo koštalo, pogotovo nas koji smo pohađali učiteljsku školu u Gospiću. Kao primjer navodim neke moje kolegice koje su ubijene. To su Ivanka Lilovac i Marija Ćanić. Iz straha da se to i meni ne dogodi, ja sam se jedno vrijeme skrivala. Njima je bilo montirano, da su pomagale nekim ljudima, koji su se 1945., skrivali kad su došli partizani.”

Istraga

“U istražnom zatvoru u Gospiću svašta sam doživjela. I tukli su, i stavljali nas na struju. Teško je danas o tome razgovarati. Bila sam jedno vrijeme u samici u koju su ubacivali snijeg pa sam hodala bosa po tom snijegu. Noge su mi bile bolne i natečene. Pokraj mene u susjednoj ćeliji pod batinama bio je ubijen jedan liječnik. Njega su mrtvog vukli hodnikom, a kako je krv tekla, ja sam po toj krvi hodala. To je užasan prizor koji nikada neću zaboraviti.”

Opisi batinanja, hodanja po krvi, snijega u samici – to nisu slike iz romana, već dokumenti zločina. Ljubica ih iznosi ne kao žrtva koja traži osvetu, već kao svjedokinja istine.

Ne mogu biti drukčija

U toj nesretnoj Lici još od 1932. godine tadašnje su vlasti i žandarmerija zlostavljali seljake radi hrvatstva. Kao curica od sedam godina osjetila sam taj strah, a moja baka je od straha umrla kad su tukli i mučili ljude, a među njima i neke moje rođake. Naime, 1932. godine je kod nas u Brušanima podignut ustanak protiv srpske diktature. Ljudi jednostavno nisu mogli podnijeti proganjanja i poniženja. Mnogo ih je tada završilo u zatvoru, u Srijemskoj Mitrovici. U sjećanju mi je također ostao događaj iz 1937. godine, kad su Gospićani stradali u Senju. Mi ih i danas zovemo senjske žrtve.

Cijela Lika bila je na nogama i ostala mi je u sjećanju slika sa sprovoda, tih sedam lijesova pokrivenih hrvatskom zastavom. Sve je to utjecalo na formiranje mojeg stava. Ja nisam mogla biti ništa drugo, i tako živim cijeli život. Zar je onda čudo što sam radosno dočekala 1941. godine našu slobodnu Državu Hrvatsku.

I sama presuda sastavljena je u optužbi:

„Okrivljena priznaje da se 1941. godine upisala u organizaciju ‘Ustaške mladeži’. Nadalje, priznaje da je jednom prilikom stupila u vezu s grupom Milana Frkovića, kad su isti došli k njoj, te da im je nosila hranu, te priznaje da im je javila da u Brušanima ima vojske. Nadalje, priznaje da je osam dana hranila i previjala ranjenog Bracu Kneževića, te da mu je jednom išla po lijekove u Gospić.“

Ja jesam bila u kontaktu s Frkovićem, on je došao k nama, ali kako bih mogla izdati čovjeka kojega poznajem? Susjeda, prijatelja? To meni ne bi dozvolila ni moja savjest, ni moj moral. Ubijen je ipak poslije, nažalost. Ja jesam pomagala bolesnom Braci Kneževiću kao bolesnom ranjeniku, po svojoj savjesti to sam smatrala sasvim normalnim, ljudskim. U ljeto, pogotovo u jesen 1945. počelo se šuškati da ću biti zatvorena. Ja sam se onda sklonila, a da su me tada uhitili, mislim da bi me bili ubili.

Ljubica nije odabrala hrvatstvo kao ideologiju. Ono joj je bilo u krvi, u djetinjstvu, u pogrebima pod hrvatskom zastavom i u suzama bake koja je umrla od straha. Njezin život bio je odgovor: „Ne mogu biti drukčija.“

Kako sam podnijela zatvor

Kad smo došli u St. Gradišku, jako sam se prehladila na hladnoj kiši. Nisam se imala u što presvući, cijelu noć sam bila u mokroj robi. A bio je siječanj. Najprije sam imala gripu, pa upalu pluća i nakon toga upalu podrebrice. To je završilo s kavernom, gušila sam se, bez svijesti su me otpremili u bolnicu. U Požegi smo imali jako dobrog liječnika, osuđenika, no zloglasni upravitelj KPD-a u Požegi, Jovan Radić, nije dozvolio da se liječimo. Nekako u to vrijeme iz ministarstva došao je neki Miler koji je tražio da mu liječnik kaže koji su najteži bolesnici, jer su valjda vodili računa da loš tretman prema nama ne dođe do svjetske javnosti, pa sam i ja prebačena u požešku bolnicu. U to vrijeme to je bio spas za mene jer se pojavio trbušni tifus, a ja sam ležala među tifusarima. Nisam bila sposobna za težak fizički rad, jedno vrijeme sam u školi predavala nepismenima, a neko vrijeme sam radila i u biblioteci. Kad vam kažem da sam imala 38 kg, onda sam sve rekla o životu u logoru.

Snagom vjere i duha izdržala sam svih 5 godina. Roditeljima sam se vratila zaliječena, ali iscrpljena. Nakon 4 godine po izlasku iz zatvora, već oporavljena, igrom slučaja zaposlila sam se kao radnica, a poslije 8 mjeseci kao činovnica u Rijeci. U zasluženu mirovinu odlazim s 35 godina staža. Još od mladih dana pišem pjesme. Žarko sam željela diplomirati hrvatski jezik i književnost. Nije mi bilo moguće, jer sam nakon izdržane robije u prvo vrijeme jedva preživljavala. Ali, evo nekih pjesama koje su nastale u logoru:

Hrvatskoj

Ljubičina pjesma „Hrvatskoj“ nije samo oda narodu, već i molitva i vapaj. To je Hrvatska viđena kroz suze, nadu i ljubav žene koja nije zaboravila.

Ja imam dušu

Pjesma „Ja imam dušu“ svjedočanstvo je duhovnog stradanja, ali i čistoće ideala. U duši žene progonjene, ostala je neokaljana čežnja za ljubavlju, istinom i domovinom. Ljubica Došen nije povijesna fusnota. Nije broj u arhivu. Nije ime na groblju. Ona je živa svijest jednog naroda koji se predugo bojao izgovoriti istinu. Njezin glas, sada prenesen u cijelosti, ne traži ništa osim da ga čujemo. I da učimo. Hrvatska je danas slobodna, ali mi nismo slobodni sve dok ne priznamo one koji su je voljeli kad je bilo najopasnije to učiniti.

Izvor: Kaja Pereković, Naše robijanje, Hrvatske žene u komunističkim zatvorima, Rijeka-Zagreb, 2004.

Uredništvo/komunistickizlocini.net