PARTIZANI U ŠENTJOŠTU UBILI 35 MJEŠTANA (Nije ih zaustavio ni dječji plač, djevojčica Ljudmila živa izgorjela, nije imala ni godinu dana)

Šentjoška siročad – djeca iz Šubica, Bradeška i Jesenovca.

Šentjošt – Slovenija

U Slovenskom selu Šentjoštu partizani su u samo nekoliko dana, od 31. srpnja do 4. kolovoza 1942., ubili 35 mještana, a iza njih je ostalo čak 50 djece u devet obitelji (13 roditelja ubijeno).

U noći 18. travnja 1942. partizani su u Šentjoštu “uhitili” nekoliko uglednih mještana, među kojima župnika Jožefa Cvelbara i Jakoba Žakljea . Odvezli su ih u seosku gostionicu, gdje su sazvali i seljane. Tamo su im prijetili ako ne budu surađivali s njima. Jakoba Žakljea tjerali su u noć, prijetili mu, šamarali ga i ponižavali.

19. lipnja partizani su ponovno opljačkali Šentjošt i sa sobom otjerali dio stanovništva. Župnika Cvelbara i još neke mještane su partizani tada ubili. Partizani su tih dana ubijali diljem Notranjske i Dolenjske. U noći 14. lipnja otac Anton Mravlje i dva sina ubijeni su u svojoj kući u Brezovici , a treći sin je s njima odveden u logor Ključ i tamo je ubijen. Sljedeće noći u Ljubgojni kod Horjula ubijeni su gradonačelnik Janez Bastič i njegova supruga.

Osim toga, partizani su protiv Talijana izvodili neke beznačajne akcije, uslijed kojih su mještane maltretirali, neke od njih strijeljali, a sela Ljubgojno, Belica, Gabrje i nekoliko kuća na Dobrovi spalili. Od tada su mnogi Šentjošani prestali spavati kod kuće. Počeli su se skrivati i naoružavati.

Višetjedno skrivanje postajalo je sve nepodnošljivije pa su se uz pomoć veza s Ljubljanom i osiguravanja sigurnosti 17. srpnja 1942. organizirano pojavili u Šentjoštu i tako uspostavili seosku stražarsku postaju – prvu u Sloveniji. Glavna svrha joj je bila zaštita vlastitih sela i života od partizanske pljačke, prijetnji, nasilja i ubojstava potpuno nedužnih ljudi.

Brzo se nadaleko pročulo o zaštiti šentjošanskog sela. Partizani su brzo reagirali. Svim njihovim djelima uvijek su pažljivo upravljali izravno fanatični komunisti i revolucionari. Vodeću ulogu na ovom području imao je Cene Logar . Tjedan dana kasnije, 24. srpnja navečer, partizani su opkolili Šentjošt i napali ga. Granatiranje je nastavljeno cijelu noć. Branitelji Šentjošta bili su u velikim poteškoćama, jer nisu bili vješti aktivnoj borbi. Spasili su ih debeli zidovi i uvjerenje partizana da pustošenjem ostvaruju svoj razorni cilj. Pljačkali su i palili sve do čega su stigli: sjenokoše, gospodarske zgrade i kuće.

Napad partizana uspjelo je odbiti 35 branitelja. Ni te paklene noći ni sutradan Talijani nisu došli u pomoć. Prije su reagirali na svaku partizansku ogrebotinu, strijeljali ljude i paleći domove, sada su Šentjoščane prepustili na milost i nemilost razbojničko-ubilačkoj družini Dolomitskog odreda. Oni su vodili svoju računicu, svoj interes. U poslijeratnoj publicistici Rudolf Hribernik, Franček Saje i Karel Leskovec sve su opisivali bitno drugačije nego što je bilo u stvarnosti. Tek nakon 1990. šentjoštanska je priča prikazana s “druge strane”, što je u potpunosti demantiralo pisanje raznih komunističkih revolucionara.

Nakon neuspješnog zločinačkog napada na „predstražu“ seoske straže u Šentjoštu, partizani su sljedećih dana zadavali strahovita stradanja okolnom civilnom stanovništvu. Počeli su već sljedeće noći (26. srpnja). U Smrečju, Podlipi i okolici “uhitili” su grupu ljudi, otjerali ih u svoj logor u Česirkovom gozdu i ubili ih sedmero.

Iste noći došli su do Smrekarovih u Smrečje i strijeljali Antona Leskovca . 30. srpnja partizani su došli u Možinetov dom u Potoku pri Šentjoštu. Oteli su bračni par Jakoba i Mariju Šubic (i njezinu sestru Albinu), roditelje četvero djece (najmlađe je imalo sedam tjedana) i još šestero ljudi koji su u to vrijeme pomagali u poslovima na imanju. Otjerali su ih u njihov logor iznad Kajndola i tamo ih pobili. Među njima je bio i Janez Kogovšek koji je iza sebe ostavio desetero djece. Otjerali su i ubili i Julijanu Lešnjak , iza koje je ostalo petero djece. Njezin grob nikada nije otkriven. Pronađen je grob ostalih osam ubijenih iznad Kajndola; Dana 7. studenoga 1942. seoske su straže iskopale mrtve i pokopale ih u Šentjoštu.

Pljačkaški i ubilački pohod nastavio se i u neposrednoj blizini Šentjošta. Dana 30. srpnja opljačkali su kuću gradonačelnika Mačeka. Već sljedeće noći (1. kolovoza) partizani su u neposrednoj blizini Šentjošta, na Koglu, priredili jedan od svojih najgorih krvavih plesova. Zaustavili su se kod Cvekova i Štefaneca. Roditelji su im ubijeni pred djecom. Ubijeni Franc i Ivana Bradeško (Štefancovi) imali su petero djece, a Alojz i Ivana Jesenovec (Cvekovi) troje. titove ubojice nije zaustavio ni dječji plač, zapalili su i obje kuće. U Jesenovčevoj je izgorjelo čak i najmlađe dijete, kći Ljudmila, koja nije imala ni godinu dana.

Kada su šentjoške seoske straže rano ujutro stigle na mjesto užasa, zatekle su zastrašujući prizor. Četverogodišnja Rezika i dvogodišnji Franck sjedili su uz ubijenu majku ispred Štefancova gorućeg doma držeći najmlađeg. Da bi ga zaštitili od jutarnje rose, pokrili su ga majčinim krvavim šalom. Francka je plakala i neprestano dozivala majku. Otac Alojzij i majka Ivana ležali su mrtvi nedaleko od Cvekove kuće, kraj njih su jecali petogodišnji Ludvik i trogodišnja Julči, a na lomači su pronađeni posmrtni ostaci najmlađe Ljudmile. Partizani su na tom području ubili oko 35 civila, među kojima su uglavnom bili roditelji s većim brojem djece.

Vjerojatno bi više ljudi bilo ubijeno te strašne noći da su pronađeni kod kuće. Spavali su u ispostavi. Kuće su potpuno opljačkane, a zatim spaljene. Kod Mačkovih su spalili pčelinjak pun pčela. U vatru su bacili kola koja su mještani ostavili ispred stogova sijena i staja očekujući najgore. Čak su po šumi tražili hrpe drva za ogrjev koja su bila naslagana da se osuše i sve su ih spalili. Bila je to „politika spržene zemlje“, uništavajući sve na svom putu. Svrha te politike nije bila samo fizičko uništenje svih onih koji nisu bili za komunističku revoluciju, već i unošenje neopisivog straha među preživjele.

Kad su partizani ujutro 1. kolovoza napuštali poprište pokolja i pljačke, htjeli su opljačkati i Brežnikovo gospodarstvo. No, budući da su gospodar Janez Oblak i brat njegove žene Stanko Alič stali na njihovu stranu i branili se oružjem, spalili su sjenik i štalu, ali nisu mogli doći do kuće. Kasnije su je spalili. Ipak, došli su do Brežnikova mlina, zapalili ga, a strijeljali i Janeza Oblaka, 63-godišnjeg oca osmero djece.

Noću (4. kolovoza) partizani su došli u kuću Janeza Demšara u Butajnovi. Ustrijeljen je pred suprugom i petero djece. Upali su i u butajnovsku mežnariju i strijeljali mladog crkvenjaka Janeza Trčeka . U Šentjoštu su pucali na ophodnju seoske straže i ubili Janeza Jankovca , oca četvero djece. Nekoliko dana kasnije u Potoku su spaljene tri kuće, među kojima i Šubičeva. Tako su djeca ostala bez doma nakon što su im nekoliko dana ranije ubijeni roditelji.

Kada je 30. srpnja u Potoku kod Šubičeva oteto osmero ljudi, a zatim ubijeno iznad Kajndola, među njima su bili otac Franc i sin Jože Guzelj iz Lavrovca. Ubojice su se 9. kolovoza upale u kuću Guzeljevih u Lavrovcu i ustrijelile majku Marjanu i kćer Albinu. Majka je umrla, a kći je bila ranjena te je preživjela.

Od 31. srpnja do 4. kolovoza 1942. na ovom malom području Šentjošta partizani su spalili 10 kuća (domova), 10 staja, 7 sjenika, jednu štalu, ambar, školsku zgradu i prosvjetni dom sa zadrugom.

U Šentjoštu su partizani u samo nekoliko dana, od 31. srpnja do 4. kolovoza 1942., ubili 20 mještana, a iza njih je ostalo čak 50 djece u devet obitelji (13 roditelja ubijeno).

Na širem području Šentjošta partizani su nakon postavljanja seoske stražarnice i neuspješnog napada na nju ubili 35 osoba. Većina njih bili su siromašni sluge, djevojke, nadničari, seljaci i mali farmeri.

Kasnije su partizani ubili još neke očeve: Janez Malovrh ostavio je petero djece, Franc Dolinar šestero, Janez Nagode sedmero, Franc Žakelj osmero, Pavel Malovrh devetero, Anton Plestenjak desetero i Janez Kogovšek desetero.

Izvor:

http://www.druzina.si pristupljeno 11.07.2024.

Uredništvo/komunistickizlocini.net