Iskapanja na Maclju 1992. u jami označenoj V. B
Macelj
Početkom svibnja 1945. godine, mnogi pomisliše: Prestao je pomor, prestali su dani najgoreg užasa! Službeno je završio najstrašniji rat u povijesti a Hrvatska je zbog mnogovrsnih sukoba bila osobito tragično razbojište. Još se pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko, još su zjapile tolike otvorene rane sa brojnih masovnih grobišta a jedno takvo veliko gubilište svakako je Macelj, za koji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar vojne OZNA-e u Krapini, Mladen Šafranko svjedoči da u svojim šumovitim njedrima krije još 130 grobnih lokaliteta s oko 12.000 pobijenih vojnika i civila od strane Titovih partizana.
Macelj bijaše klaonica tolikih nevinih žrtava a potom nastupa šutnja sve do 1990. godine. Tada razni listovi i dnevni tisak počinju pisati o Maclju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim služenjem sv. mise za te nevine žrtve u Maclju 9. lipnja 1991., koju je predvodio kardinal Franjo Kuharić u nazočnosti osam do deset tisuća vjernika.
Mora se znati, da je uz Kroniku Franjevačkog samostana u Krapini, za otkrivanje ovog zločina najvažniji i najzaslužniji gospodin Fran Živičnjak, koji je organizirao i vodio sve skupine što su od 1990. godine, naovamo polazile na lice mjesta kako bi obišle maceljske grobnice i uvjerile se o tom velikom zločinu. Fran Živičnjak je od 10. rujna 1942. bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu, u Ilici 242, a od 7. studenog 1944. bio je djelatni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, Stožera XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum civilne OZNA-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik vojne OZNA-e Mladen Šafranko.
Živičnjak, kao neposredni očevidac i sudionik događaja tih bolnih poratnih dana, u ovom svjedočanstvu pomno bilježi što se je događalo u Krapini i logorima u njezinoj okolici, te što zna o maceljskim žrtvama i tamošnjem najvećem svećeničkom gubilištu na području Zagrebačke nadbiskupije. | Iscrpno bilježi podatke o svom križnom putu, kao i sve pojedinosti i napore da istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori neposrednoj o žrtvama i akterima nasilja i zločina. Prisjeća se bola i svijetlih likova iz te velike noći od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću.
Nadasve je dragocjeno što je još za života uspio nagovoriti Mladena Šafranka, nekoć djelatnika vojne OZNA-e u Krapini, da pođe s Komisijom u Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje je Šafranko pred Živičnjakom i još jednim svjedokom odao, posebice naznačivši imenom i prezimenom petnaest ubojica, dok se ostalih četrdeset i pet nije mogao sjetiti.
Fran Živičnjak bio je u kontaktu i sa Stjepanom Hršakom, prvom osobom vojne OZNA-e u Krapini 1945. godine, koji je do nedavno zaštićen živio u svojoj vili na Tuškancu, što samo po sebi mnogo govori. Na žalost, svi akteri su domaći sinovi iz okolice Krapine. Posebno je vrijedno pozornosti što Fran Živičnjak prati i bilježi zbivanja s ostacima maceljskih žrtava koje su 1992. godine djelomično iskopane bez znanja javnosti i suglasnosti rodbine žrtava i Crkve. Tada je otvorena i jama označena brojem IV.D, gdje su pokopani pobijeni svećenici, bogoslovi i civili. Otvorene su 23 jame i iskopana 1.163 kostura, a Šafranko svjedoči da na području Maclja ima još oko 130 takvih grobnih jama. Sami iskopi vršeni su bez znanja hrvatske javnosti i bez znanja Zagrebačke nadbiskupije kada su otvarali jamu gdje su pobijeni svećenici s franjevcima i hrvatskim časnicima.
Posmrtni ostaci prevezeni su u crnim najlonskim vrećama za otpad u podrum patologije na Šalati u Zagrebu. Zato Fran Živičnjak ostavlja povijesti svoje pisano svjedočanstvo o pobijenim žrtvama iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni život 1945. godine i iz obveze savjesti. Time je želio opisati sva stradanja poniženih i pobijenih bez suda i prava obrane u svibnju i lipnju 1945. na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i Oroslavlju, da taj istiniti zapis ostane kao povijesni dukument i opomena za buduće hrvatske naraštaje, da se takav zločin ne bi nikada više ponovio na tlu Hrvatskog zagorja.
Pri Saboru Republike Hrvatske 1992. godine utemeljena je Komisija za ispitivanje žrtava rata i poraća. Ona je u lipnju 1992. otvorila 23 jame u Maceljskoj šumi i iz njih izvadila 1.163 žrtve. Ti su posmrtni ostaci u crnim vrećama odvezeni u Zagreb i smješteni na tavan Patologije Medicinskog fakulteta. Učinila je to na poticaj Hrvatskog društva političkih zatvorenika na temelju više prijava sudionika križnih puteva i svjedoka koji su izravno ukazivali na počinjenje velezločina u Maceljskoj šumi. Zapisnik o očevidu Istražnog odjela Okružnog suda u Zagrebu od 24. lipnja 1992. godine, gdje je zapisano da su pronađeni ostaci žrtava iskapanjem na Ilovcu, nepobitno dokazuje pronalazak masovne grobnice. U zapisniku je točno opisan i prvi nalaz ljudskih kostiju, više lubanja s rupama u potiljku i razbijenih potiljaka tj. uočavaju se i tragovi mahaničkih oštećenja nastalih vjerojatno udarcima tupog i tvrdog ili oštrog predmeta.
Zapisnici o očevidu vodili su se svakog dana iskapanja. Tako zapisnik od dana 29. srpnja 1992. utvrđuje kako je pronađen prsten s inicijalima HL i vjenčani prsten u kojem je s unutarnje strane ugravirano Zora 29.VIII.1920. Taj će podatak na prstenu otkriti tko je bio njegov ubijeni vlasnik, ali i ispričati tužnu priču o prekinutoj bračnoj idili i supruzi Zori Heger koja je vijest o svom suprugu čekala 28.000 dana.
Na grobištu Lepa Bukva u četiri jame pronađeni su ostaci 174 žrtve, 21 žrtva od spomenutih 174 bili su svećenici i bogoslovi. Iz nepoznatih razloga državna je komisija krajem 1992. prekinula sva istraživanja. Komisija nije istraživala Smiljanovu Grabu kao ni neka druga grobišta. Oko 130 jama ostalo je neistraženo. Smatra se da je u Maclju stradalo više od 13.000 žrtava. Ostaci maceljskih mučenika ležali su u podrumu i na tavanu u Zagrebu punih 12 godina! U tih 12 godina nijedna hrvatska državna vlast nije učinila ništa da se posmrtni ostaci mučenika dostojno pokopaju.
Vrijeme je prolazilo, kosti su opet zaboravljene, dok se nije pojavio problem preuređivanja i adaptacije tavanskog prostora za potrebe Medicinskog fakulteta. Kosti maceljskih žrtava, a i žrtava iz drugih grobišta, trebalo je premjestiti iz tavanskog prostora. Na inicijativu Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran, posmrtni su ostaci privremeno smješteni u kenotaf, u Gaju urni na Mirogoju, dok se ne izgradi grobnica u Maclju.
U proljeće 6. svibnja 2005. godine, započeli su iskopi temelja za spomen-crkvu. Radovi su tekli po planu pa je prigodom spomen-mise 5. lipnja 2005., koju je predvodio kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, grobnica je bila pred završetkom. Na žalost, na toj spomen-misi nisu bili nazočni predstavnici Vlade i Sabora Republike Hrvatske, iako su uredno bili pozvani. Njihovi stolci bili su prazni. I opet je to znak zaborava prošlosti i nebrige za nevine maceljske žrtve.
Zahvaljujući upornosti gospodina Stjepana Brajdića i članova Kluba 242, maceljska je grobnica obložena mramorom, postavljene su spomen ploče s uklesanim imenima ubijenih svećenika: Pro fide et patria – zbog vjere i domoljublja, i dvije ploče na koje je pozlaćenim slovima uklesana istina o događajima iz 1945. koji su se zbili u Maceljskoj šumi.
Organizatori svečanog ukopa bili su Župa sv. Jurja iz Đurmanca, Udruga ratnih veterana Hrvatski domobran, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika i Časnički klub 242. Želja organizatora bila je da se maceljskim žrtvama priredi svečani ukop prigodom 60. obljetnice njihova stradanja. Predugo su bili zaboravljeni u maceljskim šumama, a zatim na Patologiji Medicinskog fakulteta. Predvodnik ovog svečanog ukopa bio je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački.
U subotu 22. listopada 2005. godine u 12.00 sati održana je svečana misa za sve maceljske žrtve i obavljen svečani ukop. U predvečerje prije tog događaja Hrvatska vojska je iz Zagreba pod policijskom pratnjom dopratila posmrtne ostatke maceljskih žrtava spremljene u 398 limenih sanduka.
Oko tri tisuće hodočasnika i štovatelja molitvom je posvjedočilo da žrtve nisu zaboravljene. Dogodio se najveći ukop u povijesti, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u svjetskim razmjerima. Naime, do sada nije zabilježen prizor ukopa 1.163 osobe na istome mjestu, istoga dana i u isto vrijeme, osoba koje su upravo u Maceljskoj šumi 1945., prije 60 godina, završile svoj život tako što su ih mučki bez suđenja pobili Titovi partizani. Nakon svečane mise zadušnice slijedio je svečani obred ukopa. Kosti maceljskih žrtava potom su položene u najveću grobnicu Republike Hrvatske, gdje su konačno našle svoj mir i gdje čekaju dan svog slavnog uskrsnuća.
Radovi na izgradnji spomen-crkve Muke Kristove su započeli 24. ožujka 2006. U proljeće 2007. godine došlo se do završnih radova na spomen-crkvi. Udruga Macelj 1945. nastavlja voditi brigu o maceljskim žrtvama kako se istina o njima nikada vise ne bi zaboravila te uređuje spomen-sobu posvećenu maceljskim žrtvama. Mons. Valentin Pozaić, pomoćni zagrebački biskup, svečano je blagoslovio spomen-sobu maceljskih žrtava 2. lipnja 2013. godine.
Naime, kada su 1992. godine otvorene 23 jame na maceljskom grobištu, uz posmrtne ostatke maceljskih žrtava pronađeni su i njihovi osobni predmeti. I kao što su kosti žrtava godinama bile zaboravljene, tako se i predmetima izgubio svaki trag. Udruga Macelj 1945. je uporno tražila te predmete, a u tom traženju neumoran i najuporniji bio je pokojni predsjednik Udruge Macelj 1945., gospodin Stjepan Brajdić. Uz pomoć dobrih ljudi predmeti su ipak pronađeni u jednoj vreći u prostoriji u kojoj su se nalazile stvari za otpis te su danas izloženi u spomen-sobi maceljskih žrtava.
Na širem području maceljske gore od 18. svibnja do 26. lipnja 2020. godine, ekshumirane su još 84 žrtve Titovih partizana. Antropološkom obradom je utvrđeno da je riječ o 84 muškarca. Kod crkve Muke Isusove u Macelju u nedjelju 06.06.2021. godine, su pokopani posmrtni ostaci još 84 žrtve komunističkih zločina. Na pokopu žrtava Svetu misu predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski. Za sada je u Macelju ekshumirano i pokopano 1.247 žrtava Titovih partizana.
Preporučujemo da daleko više detalja i saznanja o žrtvama u Macelju doznate iz monografije Macelj 1945. Monografija je napisana na 353 stranice i sadrži 650 fotografija, a po pojedinim segmentima prevedena je i na engleski, njemački i slovenski jezik. Ovu knjigu treba imati svaki Hrvat. Istu možete naručiti na email: macelj1945@outlook.com
Izvori i literatura: Damir Borovčak, Spomen žrtvama Macelj 1945.: povodom 70. obljetnice komunističkih zločina, Zagreb – Đurmanec, 2015.
24sata.hr od 06.06.2021. pristupljeno 27.07.2023.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
